Svi likovi u ovoj priči su izmišljeni, ali svaka sličnost sa stvarnim osobama je apsolutno namjerna. Jer Matija je bilo tko od nas. On je svi mi, kakav god invaliditet imali, a njegova mora je naš život

 

Prije negoli je otvorio oči, Matija je čuo pjev ptica. Uvijek je želio naučiti kako se koja vrsta glasa - vjerojatno mu to znanje ne bi puno pomoglo u životu, ali sada bi znao koja ptica ga je probudila, ako ništa drugo.

Zapravo, Matija uopće nije znao što ga je probudilo. Nije, dapače, još bio sasvim siguran ni da je budan.

- Mama - zazvao je tiho, polusvjesno. Polunamjerno. A onda mu se um iznenada razbudio.

Matija više nije imao mamu. Umrla je prije točno 18 dana. Nije bilo naglo, dugo je bolovala. Svaki dan otkad su saznali da je bolesna smatrao je neprocjenjivim darom. I sve bi dao da ih je imao još, iako je svaka noć bila neizvjesna agonija. Što ako mi se ne odazove, pomislio bi svaki put prije nego bi je noću zazvao. I nije ga u tim trenucima bilo previše briga što on može umrijeti bez njezine pomoći, ali smrtno se bojao da mu se više nikada neće odazvati. Dok se upravo to nije dogodilo. Prije točno 18 dana.

Matija je cijeli svoj život, punih 37 godina, bolovao od mišićne distrofije. Nije baš ništa mogao sam, u svemu je ovisio o tuđoj pomoći. O maminoj pomoći, jer otac ih je napustio još dok je bio klinac, a sestra već 22 godine s obitelji, svojim mužem i klincima, živi u Kanadi.

Iako ima puno članova obitelji i još više prijatelja koji ga često zovu i posjećuju, i pomažu koliko mogu, Matija je prije 18 dana ostao potpuno sam.

Sada je polako otvorio oči, a niz desni obraz mu se spustila jedna jedina suza, koja je strpljivo čekala da se kapci razmaknu i puste je na odiseju do jastuka. Nije često plakao, ali kada jest, trudio se zadržati suze do noći. Jer do jutra bi iščezli svi vlažni tragovi njegove boli.

Bio je u pravu, ptice koje je čuo pozdravljale su skori dolazak novog jutra - njegovom malom sobom u staračkom domu se rasipalo stidljivo plavkasto svjetlo, tako tipično za ovo doba noći. Da, još uvijek je bila noć, slabašnoj svjetlosti unatoč. Sunce je bilo daleko ispod obzora, iza brda prema kojem je gledao jedini prozor njegovog novog jednosobnog doma. Nažalost, jer počeo je osjećati što ga je probudilo. Desnu nogu uopće više nije osjećao od utrnulosti, a bol u desnom ramenu je postajala sve očitija, sve izrazitija i neugodnija.

Pokušao je nekoliko puta pomaknuti lijevu ruku kako bi promijenio težište i mjesto pritiska, što bi mu možda olakšalo barem jedan od dva problema. Nije išlo, deka i pokrivač su bili preteški za njegove slabe mišiće. Da bar znam kol'ko je sati, priželjkivao je u sebi. Doma je imao sat postavljen tako da ga vidi iz kreveta. Tu ga nije bilo, ne još. Medicinska sestra će doći oko sedam sati, ali Matija nije znao znači li to da će morati čekati još pola sata ili dva sata. Činilo mu se da bi pola sata izdržao, možda i cijeli sat. Ali dva? Malo teže. Sada je već jako boljelo. A počeo je osjećati i pritisak u mjehuru.

Znao je da od boli u ramenu i utrnule noge neće umrijeti, kao i da ga ništa neće spriječiti da se olakša u krevet, bude li morao. Ali što ako mi se zaleti slina ili mi se dogodi nešto još gore, zapitao se. Osjetio je kako mu um i tijelo preuzima zastrašujući kaos nemilosrdne panike. Sjetio se noći u kojoj je izgubio gotovo sve.

Loše je spavao te noći. Zapravo, već tjednima je loše spavao. Brinuo se za mamu, konstantno, a njeno je stanje bilo sve gore, posebno posljednjih nekoliko dana. Zaspao je kada je noć već odavno postala novi dan, ali san nije potrajao. Probudio se, kao i sada, ne shvaćajući što ga je probudilo. No brzo je shvatio. Teško je disao i morao je pozvati mamu da mu promijeni položaj i pomogne mu nakašljati se. Javila se ona strašna neizvjesnost, ali morao je.

- Mama - izustio je tek onoliko glasno koliko je znao da je u većini slučajeva dovoljno da probudi mamu, koja je spavala u susjednoj sobi.

Ništa.

Pogledao je na sat. Svjetleći crveni brojevi su pokazvali 5:42. Razmišljao je da ne pokušava opet, neka mama spava. Ali nije znao hoće li moći čekati još sat vremena. Mama se obično budi nešto prije sedam sati jer medicinska sestra dolazi oko osam, a asistent u pola devet. Disanje mu je bilo prilično otežano, morao je probati. A i neizvjesnost je postajala sve nemilosrdnije dominantna.

- Mama - probao je glasnije ovaj put.

Opet nije bilo odgovora iz sobe s druge strane širom otvorenih vrata.

- Mama - zavikao je što je glasnije mogao.

Nakon nekoliko sekundi sablasne tišine, neizvjesnost se pretvorila u paniku. Počeo je plakati. Počeo je vrištati.

- Mama! Mama, mama, mama!

- Sestro, sestro, sestro - derao se kroz suze iz sveg glasa. Plakao je, možda i više nego prije 18 dana. Tada je jedva dočekao medicinsku sestru, već se gušio od kašlja. I od plača. Sada je znao da nije u takvoj opasnosti - netko će ga prije ili poslije čuti, a u najgorem će slučaju mokar i bolan dočekati sestru u sedam sati.

Matija nije plakao od straha ili boli, iako je sada bila već neizdrživa. Ne, plakao je od jada. Plakao je jer je prije 18 dana s mamom izgubio sve. Živi u ustanovi koja mu je, uz sav trud obitelji, prijatetelja i osoblja, ništa drugo nego zatvor. Zatvor pun boli i nelagode koju u svom domu nikada nije morao osjećati, jer tu nema nikoga tko će mu pomaknuti ruku ili nogu kada utrnu. Tu nema nikoga tko će mu pomoći da se pomokri kad god mu to treba, nema nikoga tko će mu dati mobitel kad zazvoni. Tu nema nikoga da ga počeše kada ga izluđujuće svrbi, ili mu izvadi trepavicu iz oka, koliko god ga žuljala. Ovo je zatvor pun neizvjesnosti, jer mama mu nije spasila život samo onda kada je izgubila svoj. A tko će me tu spasiti kad me probudi nešto strašnije od utrnule noge?

Matija prije 18 dana nije ostao samo bez mame. Ostao je bez doma, bez posla. Bez asistenta. Bez neovisnosti. Bez života. Ostao je bez sebe.

Tuga i panika su ga počele gušiti gore od bilo kakvog kašlja.

- Sestro, sestro, sestro!

Odjednom se probudio, okupan znojem. Ovaj put je odmah otvorio oči.

Otvorio ih je i vidio da je noćna mora stvarnost.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 19.11.2018