Tražili smo i zagovarali pozitivne promjene u sustavu osobne asistencije i tu smo ih dobili, upravo na način koji smo željeli – povećanje kvalitete usluge kroz povećanje satnice

 

Suprotno onome što ljudi mudriji od mene vole preporučiti, ja preferiram što je moguće dulje odgoditi obavljanje većine stvari. Godinama je za to bila okrivljavana moja lijenost, često je i ja znam podmetnuti kao svojevrsno antiopravdanje, ali s vremenom sam shvatio da to nije isključivo karakterna mana koja kontinuirano bježi mojoj autokorekciji, nego je to jednostavno način funkcioniranja. Moj željeni način funkcioniranja. Ne samo zato što sam naučio da sam puno učinkovitiji pod pritiskom, nego zato što je odgađanjem često moguće izbjeći situacije u kojima neki posao treba, zbog tuđe greške, odraditi dvaput. A i iznenadili biste se koliko puta se, ako ste dovoljno strpljivi, stvari same riješe.

Čudo.

Ne znači to da je uvijek poželjno odugovlačiti, naravno, ali ako dobro poznajete svoje mogućnosti i razumijete ono što se od vas traži i očekuje, onda ponekad nije loše prakticirati strpljenje jer je poprilično učinkovito.

Ovo vam pričam zato što je kod mene sada nedjelja navečer i vrijeme je za sklepati novu kolumnu, onu koju ćete vi moći pročitati već za nekoliko sati, u ponedjeljak ujutro. Temu znam već gotovo tjedan dana pa ovaj put ne odugovlačim iz praktičnih razloga, nego iz navike. Ili lijenosti. Vjerojatno lijenosti.

Prije negoli počnem o temi iz naslova, vratit ću se kratko na ono o čemu sam pisao u kolumni koja je prethodila ovoj. Koliko god nevjerojatno zvučalo, imaju dodirnu točku. Naime, baš kao što prošlotjedna priča nalikuje dvosjeklom maču – u kojem je trend invalidnosti jedna njegova oštrica kojom se borimo za jačanje identiteta, a štetnost i zlouporaba tog trenda su druga strana sječiva, ona koja bi nas mogla ozlijediti kad to najmanje očekujemo – tako i priča o povećanju satnice osobnih asistenata ima dvije strane.

Pođimo od početka.

Ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nada Murganić 5. listopada donijela je odluku o raspisivanju i provedbi Poziva za provedbu trogodišnjih programa udruga koje pružaju usluge asistencije osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2019. do 2021. godine. Ograničeni Poziv za prijavu navedenih trogodišnjih programa objavljen je samo pet dana kasnije, 10. listopada.

Jedan od dijelova poziva su i upute za prijavitelje. U tom dokumentu od 26 stranica sam našao materijala za nekoliko kolumni, primjerice činjenicu da je za financiranje programa u okviru Poziva planiran iznos od 50.000.000,00 kuna godišnje, od čega troškovi voditelja programa iznose 8% ukupnih sredstava predviđenih za plaće osobnih asistenata, a predvidivi dio neizravnih troškova u ukupnom proračunu programa – što uključuje stavke poput troškova telefona, interneta, poštanske troškove, uredski materijal, bankovne troškove, najam ureda, režije i slično – ne može biti veći od 7% ukupnih troškova osobnih asistenata i voditelja programa.

Također mi je zanimljiv nesrazmjer u raspodjeli novaca. Od ukupno 50 milijuna kuna godišnje, 42,5 milijuna je predviđeno za osiguravanje usluge osobnog asistenta osobama s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta, 5 milijuna kuna za usluge tumača, odnosno prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika, a 2,5 milijuna kuna za usluge videćeg pratitelja slijepim osobama koje su nesamostalne u kretanju.

Međutim, ono najzanimljivije, ono što je i povod za ovu kolumnu je jedna novost. Prema uputama za prijavitelje, korisniku osobne asistencije se u skladu s visinom Barthelovog indeksa i procjenom potreba određuje i odobrava broj sati pružanja usluge asistencije.

Za korisnike s Barthelovim indeksom od 1 do 45 to je polovica ukupnog mjesečnog fonda sati rada po korisniku.

Za korisnike s Barthelovim indeksom 0 to je puni ukupni mjesečni fond sati rada po korisniku.

Puni ukupni mjesečni fond sati rada po korisniku.

Dobro pročitajte. Sad još jednom. Shvaćate?

Ako da, odgovorite mi na još nekoliko pitanja, molim vas. Onako, u sebi.

Jeste li za to znali ranije? Ako jeste, tko vam je to obznanio? Vaša matična udruga? Udruga preko koje imate asistenciju? Ili netko treći?

Rekao sam da ova priča ima dvije strane. I ima ih. Kaže kolegica da nikad nije vidjela ni trunku negative u meni pa ću prvo o onom pozitivnom dijelu priče, iako mislim da je tu stvar vrlo jasna. Tražili smo i zagovarali pozitivne promjene u sustavu osobne asistencije i tu smo ih dobili, upravo na način koji smo željeli – povećanje kvalitete usluge kroz povećanje satnice. Još ne znamo hoće li se povećati i broj asistenata, no za predpostaviti je da se neće smanjivati, što je također dobra vijest.

I to bi bilo to. Slijedi ono loše.

Ako ste pažljivo pročitali ovu najveću promjenu, a barem otprilike razumijete sustav bodovanja u Barthelovom indeksu, tada znate da će pravo na povećanu satnicu osobne asistenture dobiti približno pet ljudi u Hrvatskoj.

Ako izuzmemo one koji će naći načina da prevare sustav.

Tko me pozna, zna da sam legalist i osoba koja ne voli koristiti prava samo zato što ih ima. Nikada nisam ljetovao u toplicama, nisam niti koristio kućnu njegu, a povremeno čak i – pazite drskosti – kupujem karte za koncerte. I neću varati da bih imao asistenta na osam sati. Ali razumijem, podržavam i opravdavam ljude koji hoće.

Koja je točno svrha ovakvog načina implementacije povećanja satnice osobnih asistenata? Meni se čini da je to još jedan slučaj uobičajene prakse poklanjanja prava kojima nas se onda lupa po glavi. Kojima nas se ponižava i radi od nas budale. Kako inače ovo objasniti? Čija je ideja bila povući crtu na nula bodova po Barthelovom indeksu? Nadam se da taj netko nikada nije vidio osobu s invaliditetom, kao što mnogi koji nam kroje sudbinu nisu. To bi bilo jedino prihvatljivo i shvatljivo opravdanje. Jer ovo su gluposti. Pozitivne, ali gluposti. Bacanje krafni u oči jadnim kriplovima. Šarena laž.

Šarena laž koju nam u još šareniji celofan vrijedno umataju udruge.

Za 50 milijuna kuna godišnje. Za 8% za voditelje programa. Za 7% za neizravne troškove.

Vođenje udruge je gadan posao za koji je potreban nepostojeći novac. Ali ovo je profesionalizam, a ne aktivizam. Ovo je ono zbog čega udruge ne vode našu bitku, nego igraju tuđu igru. Ovo je ono zbog čega udruge nisu konstruktivna opozicija, nego poslušna koalicija. Ovo je ono zbog čega našim udrugama upravljaju nezamjenjivi autokrati.

Za kraj ću još jednom ponoviti pitanja koja sam vam već ranije postavio.

Jeste li za ovo povećanje satnice znali ranije? Ako jeste, tko vam je to obznanio? Vaša matična udruga? Udruga preko koje imate asistenciju? Ili netko treći?

Zanimljivo, zar ne?

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 22.10.2018