Diskriminacija nije samo beštija koja gleda na sve strane svijeta, ona gleda i sa svih strana svijeta prema svakome od nas, neselektivno zadirući u naše živote na nebrojene načine

 

Svetovit je jedan od vrhovnih bogova slavenske mitologije. Ovog boga rata, plodnosti i obilja prikazuje se s četiri glave, od kojih svaka gleda na jednu stranu svijeta. Ponekad su, u skladu s tradicijom, u prikazima te glave bile u bojama kojima su stari Slaveni označavali strane svijeta – bijela za sjever, zelena za istok, crna za jug i crvena za zapad. Ako se pitate, da, tako su ime dobile, primjerice, Crna Gora i Bjelorusija, ali i drevne Bijela Hrvatska i Crvena Hrvatska.

Slična priča je i s hinduističkim demiurgom Brahmom, koji ima četiri lica koja gledaju prema četiri strane svijeta. Višeglavih bića i bogova je u svjetskim mitologijama mnogo, no koliko god zanimljivo to bilo, mitologija nije tema OSI sektora pa ih neću dalje nabrajati. Ne, dapače, ova božanstva nemaju nikakve veze s današnjom kolumnom. Osim u jednom smislu.

Diskriminacija je zvijer s više lica negoli ih imaju svi bogovi ovog svijeta zajedno.

Već sam toliko puta pisao o diskriminaciji, a još uvijek nisam niti zagrebao površinu. Čini mi se da to nikada neću moći, a muči me pomisao da ni danas neću uspjeti reći sve što želim reći. Zapravo, siguran sam u to.

No pođimo redom. S dvije priče koje su bile inspiracija za ovo što danas čitate.

Kako je prije nekoliko dana pisao The Guardian, Emile Ratelband, 69-godišnji Nizozemac, izjavio je na sudu u Arnhemu kako se ne osjeća ugodno sa svojim datumom rođenja, te uspoređuje želju da ga promijeni sa željama transrodnih osoba koje su promijenile spol. Ratelband kaže da njegova legalna dob ne odražava njegovo emocionalno stanje, te da zbog toga ne može pronaći posao i ljubav, da ga se diskriminira na Tinderu, popularnoj dating aplikaciji. Zatražio je, stoga, da se službeni datum njegovog rođenja promijeni s 11. ožujka 1949. na 11. ožujak 1969. godine. Želi biti 20 godina mlađi. Bar pravno.

Tek tjedan dana prije toga, na popularnom Indexu je osvanula kolumna koju, u nedostatku boljeg izraza, moram okarakterizirati kao morbidni pokušaj kritiziranja pomaknutih društvenih vrijednosti koji nespretno parazitira na leđima opscenog vrijeđanja političara i osoba s invaliditetom – sve to izazvano nastupom slijepe djevojke Danijele u showu Zvijezde, koja je dobila pozitivne kritike iako, navodno, ne pjeva dobro. Spomenuti nastup nisam, niti imam namjeru pogledati, no ipak mislim kako je kolegica Dada Batinić dotakla, ali ne i iskopala, zlatni grumen kada je napisala da se nikada "hendikepiranim osobama ne smije reći da nešto ne znaju ili ne mogu. Naprotiv, one mogu sve. Tonči Huljić je ustao i zagrlio Danijelu jer ona ne nosi tamne naočale. Usput je rekao da sljepoćom ništa ne gubi jer bi se razočarala gledajući svijet oko sebe. Danijela je vjerojatno tad zažalila što nije i gluha".

A mislili ste da sam ja grozan.

Diskriminacija nije samo beštija koja gleda na sve strane svijeta, ona gleda i sa svih strana svijeta prema svakome od nas, neselektivno zadirući u naše živote na nebrojene načine. Prožima našu stvarnost, baš kao što se nekoć vjerovalo da eter prožima cijeli svemir. Prožima našu stvarnost i kao objektivna društvena pojava temeljena na stereotipima i predrasudama, kakve je doživjela Danijela, ali i kao subjektivno oružje kojim se, u svrhu zadovoljavanja autoritarnog ega, orvelovski relativizira objektivna pojava, kao što to radi duhom mladi Nizozemac.

Ako ste mislili da je to sve, razočarat ću vas – stvar je još kompleksnija, jer nema diskriminacija samo jednu dimenziju naizgled sukobljenih oblika i oprečnih efekata koji u konačnici imaju isti učinak. Kada je postala problem, prvo moralno, na osobnoj razini, a kasnije i sustavno, na društvenoj razini, tada smo izmislili pozitivnu diskriminaciju. Prvo da si skinemo teret individualne odgovornosti, a kasnije i one grupne.

No, nažalost, baš ništa u cijeloj priči o diskriminaciji nije manihejski binarno kako se čini. Čudovište je to s bezbroj glava, od kojih svaka ima bar dva lica, za koja se nikad ne zna u kojem smjeru gledaju.

Uistinu, zaslužuje li slijepa pjevačica Danijela pohvale samo zato što je slijepa? Ako mislite da je sniziti očekivanja od nekoga samo zato što ima invaliditet pozitivna stvar, promislite opet. Time ne samo da su možda podcijenjene njezine mogućnosti i intelekt, te umanjeni izgledi da nekada u budućnosti ostvari svoj puni pjevački potencijal, nego je poljujan i vjerojatno narušen kriterij za sve one nadarenije ili pripremljenije pjevače u showu koji nemaju sreću da su slijepi. Ovo nije inspirativno, nego je ponižavajuće i diskriminirajuće. Za svakoga. Tim više što se ne pjeva očima.

Zaslužuje li nepravedno ostarjeli Emile odbijanje na Tinderu zbog svog vremenski naprednog tijela? Ili pak zaslužuje osudu zbog zloupotrebe pojma diskriminacije kako bi zadovoljio svoj naizgled veliki, ali očito vrlo nestabilan ego? Jedno je sigurno – kakva god bila odluka suda u Arnhemu, Ratelband je već sad postavio vrlo važan pravni i društveni presedan. O odluci suda će ovisiti što će presedan donijeti – početak potpune relativizacije svih društvenih i bioloških normi, ili granicu koju društvo nije voljno prijeći kako bi udovoljilo samopercipiranoj objektivnoj stvarnosti pojedinca. Dobra vijest je da u slučaju bilo koje odluke suda osobe s invaliditetom mogu profitirati. Ako budu voljne učiti iz presedana.

Pred sam kraj, želim se kratko osvrnuti na jedan od oblika diskriminacije koji smatram posebno opasnim. Vješto se skriva pod krinkom pozitivnosti, a povezuje sve o čemu smo danas pričali.

Kvote.

Kvotama osiguravamo zapošljavanje osoba s invaliditetom. Kvote reguliraju i broj žena u politici. Broj stranaca u nogometu. Mnogo toga. I sve su to pozitivne diskriminacijske mjere.

Ali je li baš tako?

Ako gledate NBA ligu, zasigurno ste primijetili da su tamo većina košarkaša crnci. Slično je i u atletici, a trend sugerira da će se isto dogoditi u mnogim, ako ne i svim sportovima. I neka. Iskreno, prekrasno je gledati njihovu nadmoć. Atleticizam, snagu, spretnost.

No zamislite situaciju u kojoj NBA donese pravilo da u svakom klubu 50% košarkaša moraju biti ne-crnci, 10% osobe s invaliditetom, 5% transrodne osobe, 2% imigranti i 2% vremenski napredne osobe, poput Emilea.

To bi definitivno bila diskriminacija. No bi li bila pozitivna?

U kojem je trenutku od izvrsnosti postala važnija lažna jednakost koja stoji na temeljima diskriminacije, i to one subjektivne?

Albert Michelson i Edward Morley 1887. su dokazali da eter ne postoji.

Diskriminacija postoji, u to nema sumnje. I nisam siguran možemo li uništiti onu objektivnu, ako uopće trebamo.

No ova druga bi mogla uništiti nas. Kakav god predznak imala.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 12.11.2018