Toliko ne volim političku korektnost da sam nerijetko namjerno politički nekorektan, a politički sam nekorektan jer mi se to, apsurda li, čini politički korektnijim od političke korektnosti

 

Sjećate li se vi, moj dragi čitalački narode, kada sam pisao o slobodi govora, moralnoj odgovornosti i političkoj korektnosti izazvan vrlo kontroverznim tekstom kolege Ante Tomića? Vidim barem tri moguća razloga zbog kojih se eventualno ne biste sjećali tog epohalnog megateksta, ili što god ta prastara nakupina riječi zapravo bila – prva opcija je da ste bebać pa još niste bili rođeni ili vam još nije išlo čitanje svih tih silnih slova, druga opcija je da imate problema s pamćenjem, a treća je da ne čitate In Portal. Nadam se da nije ovo treće. To bi bilo baš strašno.

A sjećate li se teksta koji smo na portalu objavili prije samo nekoliko dana? Naime, Netflixov izvršni direktor Reed Hastings dobio je pritužbu na segment komičnog specijala "Tom Segura: Disgraceful" u kojem stand-up komičar Tom Segura oplakuje sudbinu riječi "retardiran", teško mu pada što je ista ispala iz upotrebe. Reed Hastings pravda komičara i Netflix navodeći da takav jezik spada u granice kreativnog izričaja.

E pa, kriplovi moji najdraži, čini se da je vrijeme da se opet pozabavimo slobodom govora i moralnom odgovornošću. I političkom korektnošću, naravno.

Nije nikakva tajna da ne ljubim političku korektnost. Ako je usiljena, a često jest, snishodljiva je. Prečesto se koristi za građenje privida brige i pažljivosti gdje ih, zapravo, nema. Toliko ne volim političku korektnost da sam nerijetko, na užas svojih bližnjih, namjerno politički nekorektan, a politički sam nekorektan jer mi se to, apsurdnog li apsurda, čini politički korektnijim od političke korektnosti. Postoji, međutim, granica koju se trudim nikada ne prijeći, i nadam se da je nikada dosad nisam prešao. Granica nakon koje manjak političke korektnosti uistinu postaje mržnja.

Treba biti iskren i reći da je za mene olakotna okolnost to što sam osoba s invaliditetom pa moja politička nekorektnost prema kriplovima samim time ima drugačiji kontekst i na nju se gleda puno drugačije nego na Tomićevu i Segurinu. Njih će dvojica puno lakše, možda opravdano, a možda i ne, biti proglašeni mrziteljima nego što ću to biti ja.

Baš zato su njih obojica trebali biti oprezniji. Odgovorniji u uživanju svog prava na slobodu govora. Kreativni izričaj, rekao bi Hastings.

No, što god itko od nas mislio o bilo kojem od ove dvojice, što god itko mislio o ova dva primjera slobode govora, ima li itko od nas pravo govoriti u ime cjelokupne naše populacije? Ako su Segura ili Tomić uvrijedili mene, znači li to da su uvrijedili sve osobe s invaliditetom? Ako ja ne volim političku korektnost pa toleriram neke stvari, znači li to da te stvari automatizmom moraju biti lišene bilo kakve osude?

Imam li ja pravo – ima li itko pravo – glasnogovornički monopolizirati stavove cijelog jednog dijela društva tumačeći ih kroz prizmu svog vlastitog ega? Ne oduzimam li time i ja mnogima slobodu govora?

Međutim, najvažniji dio ove priče ipak se tiče svih nas. Jer samo zajedno možemo odlučiti kakav ćemo stav zauzeti prema političkoj korektnosti.

Jedna opcija je da toleriramo nekorektnost, jednako kao i lažnu korektnost. Da ostanemo tihi i mirni. Nevidljivi, a naočigled dragi svima. Da se, kao i dosad, trudimo nikada i nikome ne zamjeriti. Želimo li sačuvati mir i svoj ipak relativno povoljan status, određeni stereotipizirani ugled u društvu, po cijenu sporijeg napretka stvari koje želimo promijeniti nabolje?

Druga opcija je da agresivno branimo političku korektnost. Da agresivno branimo svoj identitet, čak i onda kada nije napadnut. To su učinile mnoge populacijske grupe i pojedinci prije nas – baš je nedavno jedan političar primijenio isti poučak kada je, iz razloga nevezanih za svoj identitet, ostacima hrane napadnut na cesti. Putem ćemo se, u tom slučaju, sigurno nekome zamjeriti. Možda i mnogima. Ljudima poput Tomića i Segure, primjerice. Izgubit ćemo time neutralnost, definitivno, ali ćemo izgubiti i nevidljivost. A ne bi li upravo to, za početak, trebao biti naš cilj?

Ili požda postoji i treća opcija?

Možemo li dobiti najbolje od obje krajnosti preciznim i mudrim povlačenjem crte između političke nekorektnosti koju volimo i govora mržnje koji ne toleriramo? Možemo li maksimalno profitirati jasnim razgraničavanjem slobode govora koju poštujemo i političke korektnosti koju mrzimo?

Bilo kako bilo, ima tu, kao i prije gotovo dvije godine, materijala za nekoliko dužih tekstova, no ja ću ovaj put – u kontrastu s nekoliko posljednjih mojih kolumni, a na tragu onoga čemu sam težio u tekstu koji je nadahnula Tomićeva vratolomija, u pokušaju da budem što sažetiji – stati s pisanjem. Kako sam i tada konstatirao, kolumna nije dobra ako čitateljima ne ostavi prostora i volje za vlastitim zaključcima i novim pitanjima.

Ako čitate ovaj solilokvij na dan kada je izašao, čestitam vam svima Dan neovisnosti. Uživajte u dodatnom slobodnom danu, vremenu i druženju s obitelji i bližnjima i, naravno, u dobroj hrani, no, prije svega, ne zaboravite važnost ovog dana. Promislite što i zašto slavimo, ali promislite i o slobodi govora, moralnoj odgovornosti i političkoj korektnosti. Jer sigurno ćemo o svemu tome morati pričati još koji put. Zajedno tražiti odgovore i postavljati nova pitanja.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 08.10.2018