Pisat ću ovaj ponedjeljak o tri vrlo konkretne teme – jedna je uistinu jako aktualna, iako ne previše relevantna u Hrvatskoj, a druge dvije su konstantno aktualne i relevantne Hrvatima s invaliditetom

 

Nekada je teško naći zajednički nazivnik svemu o čemu imam želju i potrebu pisati. Nekada ni meni samom nije jasno kako uspijem povezati neke stvari. Nekada se motivi spontano povežu. A nekada im moj uvrnuti um podosta mora pomoći. Kao jaje nekim vrstama tijesta. Dakle, moj um je jaje. Iz oganskog uzgoja, naravno.

Današnja kolumna, zato što sam u ovo tekstualno tijesto umiješao puno sastojaka, možda ima potpuno promašen naslov. Možda. Ali ipak mi se čini da će na kraju imati smisla. Bar malo. Bilo kako bilo, diskriminacija je širok, složen i višeznačan pojam. Pojam koji je prečesto zloupotrijebljen, a rijetko potpuno i iskreno shvaćen.

No neću danas previše filozofirati, za promjenu. Pisat ću ovaj ponedjeljak o tri vrlo konkretne teme – mogao bih vjerojatno i o više njih, ali tri me baš kopkaju – jedna je uistinu jako aktualna, iako ne previše relevantna za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, a druge dvije su konstantno i na neki neobično periferan način intenzivno aktualne i relevantne Hrvatima s invaliditetom.

Hrvati s invaliditetom. Možemo li skraćeno reći Hrvalidi? Razmislimo o tome. Ili bolje nemojmo. Digresija, idemo dalje. I pravimo se da je glavni urednik maknuo ovaj odlomak.

Prije samo nekoliko dana na In Portalu smo prenijeli vijest da su iz američkog Ministarstva domovinske sigurnosti izjavili da će predložiti propis koji za cilj ima osigurati da se oni koji žele ući u Sjedinjene Američke Države neće oslanjati na socijalne povlastice, da se mogu samostalno financijski uzdržavati. Predloženi propis, u tom smislu, posebno navodi mentalne poremećaje kao jedno od pet najskupljih zdravstvenih stanja, a bilo kakva socijalna ili zdravstvena primanja su izrazito otežavajući faktor za bilo koga sa statusom imigranta, kao i za potencijalne useljenike. Ukratko, osobe s invaliditetom će biti zakonski diskriminirane žele li kotačem ili nogom kročiti u Sjedinjene Prekobarske Države.

Neću ulaziti u svjetonazorski obojane političke diskusije, ali bi bilo pošteno barem spomenuti da u Kanadi, koju svi smatraju nekakvim progresivnim antipodom nazadne Amerike, takav zakon postoji već četrdeset godina bez posebne medijske i društvene halabuke. Kanađani planiraju ublažiti te propise pa će, obzirom da se dvije dijametralno suprotne promjene događaju gotovo istovremeno, biti zanimljivo promatrati kratkoročne i dugoročne učinke, ekonomske i one društvene.

No opet digresiram, današnja tema je diskriminacija pa se njoj i vratimo. Već sam, samo nekoliko redaka iznad, napisao da će ovakvim propisom osobe s invaliditetom biti zakonski diskriminirane i sjedim iza te tvrdnje, jer je ovo teško nazvati ikako drugačije nego diskriminacijom. Volio bih, međutim, da o ovoj diskriminaciji razmislimo objektivno. Naravno da je bilo kakvo apsolutno isključivo pravilo – baš kao i svako apsolutno uključivo – u svom korijenu loše, da ukazuje na manjak interesa ili znanja onoga koji ga donosi. S te bi strane bilo katastrofalno da se bilo kojoj osobi na granici zalupe vrata pred nosom samo zato što ima neki invaliditet.

Što ako Ameri zabrane useljenje nekom Hrvalidu genijalcu, koji ne samo da bi se mogao samostalno financijski uzdržavati, nego bi svojim kvalitetama mogao i unaprijediti kompletno američko društvo? Takav primjer, definitivno moguć, potpuno bi ogolio dvostruku štetnost apsolutne isključivosti ovakvog, ali i svih sličnih zakona – njim, u ovom slučaju, gube i Amerikanci i svi potencijalni useljenici s invaliditetom.

S druge, pak, strane, ne mogu ne razumjeti ovakvu odluku. Svaka zemlja prvenstveno mora biti dobra majka onima koji je nazivaju domom. Resursi su ograničeni, bez iznimke, i smatram da je krivo olako ih trošiti na one koji samo žele iskorištavati vašu dobru volju ili, u ovom političko-ekonomskom kontekstu, vaše apsolutno uključive progresivne zakone. Zamislite samo kako biste se osjećali da – u nekom hipotetskom, ali nikako nemogućem scenariju – nama u Hrvatskoj smanje invalidnine usljed priljeva velikog broja imigranata s invaliditetom. Ružno je svima zalupiti vrata pred nosom, ali je ružno i izgubiti ono što si jučer imao. Mogli bismo onda kriviti političare, ali to bi bilo potpuno promašeno jer novci uistinu jesu ograničen resurs. Umjesto toga, trebali bismo upitati sami sebe jesmo li spremni diskriminirati druge kako ne bismo morali diskriminirati sebe.

I je li uopće, u nekom meta-smislu, diskriminacija ako netko traži da dokažemo da možemo samostalno živjeti bez socijalnih povlastica, koje su i same u svojoj srži diskriminatorne?

Vrlo slična je, zapravo, i druga današnja tema, a poslužit će i kao svojevrsna poveznica prve i treće teme. Sve je to, zapravo, jedan krug.

Kolegica Anita Blažinović je u izvrsnoj kolumni od prije nekoliko tjedana pisala o cijeni invaliditeta. Invaliditet može biti, a često i jest, poprilično skup sport. Eklatantan primjer toga su, dakako, invalidska kolica. Cijena invalidskih kolica je, dakle, sasvim očekivano, nešto na što se velik broj osoba s invaliditetom žali. Anita je, međutim, u samo tri rečenice fantastično poentirala.

- Da li dobavljači invalidskih kolica na nama zarađuju? Postavit ću protupitanje – prozivamo li prodavača u dućanu bilo čega drugog zbog cijene proizvoda? Ne!

Neću ulaziti, kao što ni Anita nije, u poštenje prodavača ortopedske opreme. Neki uistinu imaju neshvatljivo veće cijene istih artikala nego njihovi konkurenti. Neki su u dosluhu s liječnicima koji uvjetuju kupnju kod svojih nezakonitih poslovnih suradnika. Ima tu svega. No i bez ovih negativnosti – oni tu nisu iz altruizma. Oni su tu da zarade na nama. Obzirom da, u velikom broju slučajeva ili barem u velikom postotku, ortopedska pomagala financira država, oni su tu da zarade na državi. Na našoj potrebi i državnim novcima. A sve to u svoju korist i u korist svojih zaposlenika i svojih obitelji. Nekad nas prevare, nekad nam izađu i u susret, ali to je normalno. Sve drugo bi bila diskriminacija. Altruizam koji priželjkujemo, ali ne i očekujemo, bio bi diskriminacija.

Baš kao što su diskriminacija i mnoga prava i povlastice koje imamo. Da zatvorimo krug, u trećoj temi ćemo se posvetiti osobnoj invalidnini.

Potpuno otvoreno, iskreno i definitivno kontroverzno ću reći da je osobna invalidnina najgori mogući oblik diskriminacije, da je štetna i da ju treba ukinuti čim se stvore uvjeti za barem približno ravnopravan i normalan život osoba s invaliditetom, ako ne i prije.

Diskriminatorno je uopće njeno postojanje, jer znači da je osobama s invaliditetom za ravnopravan i normalan život nužan novčani dodatak, novčana pomoć. Diskriminatorna je jer pretpostavlja nemogućnost samostalnog financijskog uzdržavanja osoba s invaliditetom. Diskriminatorna je jer je nema svatko. Diskriminatorna je zato što je prevelika. Diskriminatorna je zato što je premala. Diskriminatorna je zato što je svima ista. Diskriminatorna je na bezbroj načina. I osobna invalidnina i sve ono čega je ona posljedica.

Ali i sve ono čemu je ona uzrok.

Koliko sam samo puta čuo da osobna invalidnina nije dovoljna za normalan život. Pa o čemu mi to pričamo? Zar je osobna invalidnina nešto od čega bismo trebali živjeti? Pa onda, kad već nije dosta za život, treba otići i zapiti je u birtiji ili zamijeniti za bezvrijedne listiće papira u kladionici? Treba li biti veća kad već i ovako ništavna od ljudi koji bi se mogli samostalno financijski uzdržavati prečesto radi socijalne slučajeve koji životare na državnoj grbači? Treba li biti manja i još više obezvrijediti tešku situaciju u kojoj se nalaze mnoge osobe s invaliditetom i potpuno ih poniziti?

Baš kao što jeftine ulaznice umjesto navijača na stadione pozivaju huligane, tako i osobna invalidnina ne izjednačava situaciju, nego od osoba s invaliditetom radi kriplove. Ona je možda najperfidniji oblik diskriminacije, baš zato što je, apsurdno, trebamo sve dok živimo u svijetu punom diskriminacije.

A možda bismo upravo zato trebali početi od nje. Jer imamo li pravo žaliti se na ijedan oblik diskriminacije, ako ih nismo spremni osuditi sve? Ili je i ovo apsolutno pravilo u korijenu loše?

Nisam dovoljno pametan da imam sve odgovore. No nekada je važno i postaviti pitanja.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 01.10.2018