Koliko god nam teško bilo, volimo misliti da nam je gore nego što uistinu jest. I to je dovoljno. To nam daje pravo da kukamo više nego je potrebno. A kukanje nam daje pravo da budemo jadni

Nikako se ne snalazim s godinama, i uvijek mi je fascinantno kada se ljudi prisjećaju – ponekad čak uz točan datum – koje godine su nešto doživjeli ili napravili. Meni to nikako ne ide. Čak niti s važnim događajima, koliko god nedavni bili. Zapravo, i to je fascinantno. Ali na negativan način. Kao kakva antimaterija u svemiru fascinacija. Tako nekako.
Zašto ja opet trabunjam o godinama i prošlosti, sjećanjima? Pa zato što je važno za današnju kolumnu, naravno. Zato što će današnja kolumna – neobično smještena u sredinu tjedna, što je anomalija kozmičkih razmjera – govoriti o nečemu što je prije gotovo dvije godine započelo moju kolumnističku karijeru.
Na In Portalu je 21. listopada pradavne 2016. godine objavljen članak koji je, pokazalo se već za nekoliko dana, bio preteča OSI sektora. Da, već toliko dugo čitate moje gluposti. I to zato što sam, očito vrlo uspješno i dopadljivo, popljuvao pasivnost osoba s invaliditetom.
Mislim da ću to učiniti i danas. Jer malo toga se promijenilo.
Prije dvije godine sam napisao da su dva moguća razloga za pasivnost osoba s invaliditetom. Jedan od njih je, postulirao sam tada, fenomen koji se u psihologiji naziva naučena bespomoćnost, a druga mogućnost je da smo, jednostavno, zadovoljni stanjem koje nas okružuje.
Možda sam lagao, možda ipak neću danas biti oštar. Možda. Ali svakako se želim vratiti na ova dva razloga. Malo ih objasniti, nadopuniti ih. I dodati im još jedan.
Naučena bespomoćnost je ponašanje koje se u rijetkim slučajevima javlja kod ljudi, a nastaje kada subjekt – najčešće je riječ o životinjama – opetovano doživljava bol ili neku drugu neugodu koju ne može izbjeći. Nakon takvog iskustva, životinje, pa tako i čovjek, često ne uspijevaju naučiti ili uopće prihvatiti izbjegavanje kao opciju u novim situacijama u kojima bi takva reakcija vjerojatno bila učinkovita.
Ako to primijenimo na ovu našu priču, možemo reći da su osobe s invaliditetom naučile da nikako ne mogu promijeniti nepovoljnu situaciju u kojoj se nalaze, prihvatili smo da nemamo kontrolu i više ništa niti ne pokušavamo, čak i kada neke nove okolnosti nude mogućnost pozitivne promjene.
Kako sam napisao i pretprošlog listopada, teško mi je vjerovati da je to uzrok naše pasivnosti. Nismo imali kada naučiti da nikako ne možemo promijeniti nepovoljnu situaciju u kojoj se nalazimo, jer ne znam kada smo to uistinu i pokušali. Idemo zato vidjeti može li pasivnost objasniti jedan puno poznatiji fenomen koji nisam spominjao prije dvije godine.
Definicija efekta promatrača kaže da je to socijalno psihološki fenomen koji opisuje tendenciju pojedinca da ne ponudi pomoć u hitnoj situaciji kada su prisutni i drugi ljudi. Dakle, što je veći broj promatrača, to je manje vjerojatno da će netko od njih pomoći. Nekoliko čimbenika doprinosi efektu promatrača, a nama je vjerojatno najzanimljiviji od njih difuzija odgovornosti – neću ja, netko će drugi.
Svi smo mi žrtva situacije u kojoj se nalazimo, iako ne možemo baš reći da je hitna, bar u većini slučajeva nije. Ono što je apsolutno primjenjivo iz efekta promatrača, međutim, činjenica je da bi tu lošu situaciju, ako već nismo naučeni na bespomoćnost, uvijek trebao ispraviti netko drugi. Nikada ja. Nikada mi.
Ovaj obrazac ponašanja, čini mi se, mogao bi biti barem dio odgovora na pitanje pasivnosti osoba s invaliditetom. No još uvijek mi se najtočnijom čini ona treća opcija.
Jesmo li uistinu zadovoljni? Ako jesmo, zašto onda toliko kmečimo? Zašto naše riječi šalju jednu poruku, a naša djela drugu, dijametralno suprotnu?
Neupitno je, ili bi bar trebalo biti, da su osobe s invaliditetom u nepovoljnijoj situaciji od velike većine ostatka populacije. Nesumnjivo je teško, i ima puno problema koje treba riješiti, grešaka koje treba ispraviti i stvari koje treba popraviti. No, ako ćemo iskreno, tako je svima. Nekome više, nekome manje, a svakako su svakome njegovi jadi najteži. Invaliditet nas u tom pogledu i ne čini toliko drugačijima, koliko god si to ne želimo priznati.
Koliko god nam teško bilo, volimo misliti da nam je gore nego što uistinu jest. I to je dovoljno. To nam daje pravo da kukamo više nego je potrebno. A kukanje nam daje pravo da budemo jadni, jer osobe s invaliditetom i trebaju biti jadne. Jad nam daje pravo da budemo bespomoćni, a bespomoćnost nam daje izgovor da budemo pasivni. Da od drugih tražimo da za nas rade ono što mi, zapravo, i ne želimo dovoljno da bismo učinili sami. Jer ako nam slučajno postane bolje, možda ćemo morati prestati biti jadni, što bi urušilo začarani krug statusa quo koji nas zadovoljava više nego to smijemo priznati. Sebi i drugima.
Pasivnost zato nije pitanje na koje treba naći odgovor, nego je odgovor na pitanje koje nikada nije trebalo biti postavljeno.
Uvjerite me u suprotno. Izazivam vas.
Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 06.09.2018