Kako god definirali invaliditet, a može ga se definirati na bezbroj načina, nesumnjivo se nalazimo na prekretnici uvjetovanoj svijetom koji stvara nezaustavljivi tehnološki napredak

 

Titani su, u grčkoj mitologiji, bili članovi druge generacije božanskih bića, potomci primordijalnih bogova, a prethodnici bogova s Olimpa. Jedan od najpoznatijih titana je Prometej, besmrtnik kojem se pripisuje stvaranje čovjeka od gline, ali slavu ipak duguje tome što je bogovima ukrao vatru i dao je ljudima, prkosnom činu koji je utro put razvoju i napretku civilizacije.

Zbog tog strašnog grijeha, Zeus je osudio Prometeja na vječno mučenje. Besmrtni titan bio je neuništivim okovima vezan za stijenu na Kavkazu, a Zeus je svaki dan slao orla da mu jede jetru, koja bi se preko noći oporavila i iznova izrasla, samo da bi ju orao opet kljucao sljedeći dan.

Prometej je postao likom koji predstavlja ljudske težnje, posebno potragu za znanstvenom spoznajom, ali i rizik od prevelike ambicije ili neželjenih posljedica. U romantizmu se smatrao utjelovljenjem usamljenog genija čija plemenita nastojanja da se poboljša ljudsko postojanje mogu rezultirati tragedijom – podnaslov Mary Shelleyinog Frankensteina iz 1818. godine je "Moderni Prometej", primjerice.

Možda griješim, ali čini mi se da je Prometejeva priča danas aktualnija nego ikada. Tehnologija koju imamo je plamen koji se, naizgled, prebrzo proširio od one prvotne vatre koju nam je titan podario i pomalo se nekontrolirano nastavlja širiti. Želim vjerovati da tragedija nije neumitna, ali da, ako karte odigramo pametno, prometejska evolucija o kojoj ću danas pisati jest.

Koliko god moja mama voli sebe tješiti poštapalicom da sam ja "rođen s čipom", uistinu nisam. Nisam, i ponosim se time. Volim misliti da sam rođen u idealno vrijeme – najranije djetinjstvo, druga polovica 80-ih godina i prva polovica 90-ih, za mene je bilo vrijeme bez tehnologije. Jasno, gledali smo TV, sve one crtiće, filmove i sve ostalo što su klinci na zapadu gledali pet do deset godina prije nas, ali to je bilo to. Nije bilo mobitela. Nije bilo čak ni puno igre na računalu jer je u ono vrijeme za takvu igru trebalo puno znanja i previše strpljenja, a to su, posebno strpljenje, resursi kojih mališani nemaju napretek.

Ja sam, kao i svi moji vršnjaci, najviše volio biti vani. Družiti se, igrati se. Raditi nepodopštine i upadati u nevolje. Moje djetinjstvo možda najbolje opisuje činjenica da je vrijeme između svaka dva zalogaja bilo kojeg obroka tada bilo vrijeme za avanturu koja je mogla potrajati i satima. Ako se slučajno pitate, ne, kolica ni meni ni mojim prijateljima nisu predstavljala problem. Povod za neku novu glupost ili pustolovinu? To već da.

U petom razredu osnovne škole nisam znao pokrenuti CD na računalu. Danas su optički mediji već zastarjela tehnologija, ali ja zato znam programirati u nekoliko programskih jezika.

Nisam rođen s čipom, ali sam bio tu kada je stvoren. Nemam ga, ali sam odabrao naučiti ga koristiti, podredio sam ga svojoj volji jer sam u njemu prepoznao zabavan i moćan alat koji mi danas nemjerljivo olakšava život. Posebno zato što sam osoba s invaliditetom.

Današnji su klinci rođeni s čipom.

Današnji su klinci ovisni o tehnologiji, ali su na nju i osuđeni.

Današnji su klinci povezani sa svijetom, ali su od čovjeka otuđeni.

Tako je i toliko, u samo ovih ništavnih 33 godine koliko ja postojim, Prometejeva vatra promijenila svijet. A tu su, očito, i elementi za tragediju. Zasad još samo potencijalnu.

No ovdje smo zato da bismo pričali o budućnosti. Prošli tjedan sam vam obećao znanstvenu fantastiku, sjećate se? Što bi drugo, uostalom, uopće moglo biti na pameti 33-godišnjem djetetu koje je odraslo u 80-ima i 90-ima?

Često, baš često razmišljam o invaliditetu. Ne onako kako većina ljudi vjerojatno misli da osobe s invaliditetom promišljaju invaliditet, ne ležim u mraku na od suza vlažnom i slinavom krevetu, oplakujući svoju sudbu kletu, nego razmišljam o tome što invaliditet uopće jest. Sintaktički, semantički, pragmatički. Svakako. Kada je i zašto nastao? Što je bio? Kako će i kada, ako ikada, nestati? Što će invaliditet biti u budućnosti?

U ova posljednja dva pitanja krije se ono o čemu danas želim pisati, a o čemu, zapravo, nemam puno toga za reći.

Po meni, budućnost invaliditeta je neodvojiva od tehnologije, modernog plamena napretka neugasive prometejske vatre.

Kako god definirali invaliditet, a čini mi se da ga se definirati može na bezbroj načina, i iz koje god perspektive te definicije onda razmatrali i raščlanjivali, nesumnjivo se nalazimo na prekretnici uvjetovanoj svijetom koji stvara nezaustavljivi i eksponencijalni tehnološki napredak.

Kao i mnogo puta dosad, umjesto hipotetskih odgovora, čiste spekulacije, postavit ću vam nekoliko pitanja.

Što će se dogoditi kada atletičari amputirci pretrče sprintere koji imaju zdrave noge? Što kada sa superinteligentnim računalima budu mogle komunicirati jedino osobe s autizmom? Što kada u posthumanističkom vremenu, u kojem će ljudi i tehnologija biti neusporedivo isprepleteniji nego li su sada, osobe s invaliditetom budu u zavidnoj prednosti zbog svoje neobično prirodne usmjerenosti na tehnologiju?

Koja će onda biti definicija invaliditeta? Ako ga uopće bude.

Ovo možda zvuči kao znanstvena fantastika, ali odgovore na ova pitanja ćemo morati pronaći vrlo brzo.

Osim ako ova priča o budućem Prometeju ne završi romantičarskom tragedijom.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 24.09.2018