S jedne strane imamo društvu i medijima vrlo zanimljivu borbu za pravo na smrt, a s druge strane imamo nevidljivu, a prečesto i nepostojeću borbu za pravo na život osoba s invaliditetom

 

Današnja kolumna je jedna od onih koje se nisu trebale dogoditi. Već sam davno smislio odličnu znanstvenofantastičnu temu, ali onda sam pročitao kolumnu kolege Raspudića. I plan mi se raspao kao pješčana skulptura na uraganu. Potpuna entropija. Kaos. O superkriplovima ću, očito, pisati neki drugi put. Možda čak idući tjedan.

Mislim da je to već poznato jer se stalno ponavljam, ali, iako je posao fantastičan i volim ga, ne sjeda mi nekako ta titula novinara. Ne osjećam se kao novinar, ne sasvim. Možda mi je to, koliko god ružno zvučalo, pomalo i odbojno. Možda baš zbog toga u što se struka pretvorila, o čemu sam također već pisao. Više mi se sviđa biti pisac. Kolumnist. Društveni komentator? Pišući informator? Ne znam. Bilo kako bilo, jedna od boljih stvari, barem kada je riječ o bavljenju ovom strukom – kako god je nazivali – činjenica je da fantastičnu ekipu s kojom radim na portalu, ali i ljude poput profesora Nine Raspudića, mogu nazivati kolegama. To je, zapravo, prava čast.

Dakle, Raspudić je u svojoj najrecentnijoj kolumni – koju ipak neću previše reklamirati jer bih volio da budete pametni i čitate In Portal, a ne nekakve tamo srednjestrujaške tiskovine koje čitaju svi – pisao o jednoj gospođi, bakici iz Francuske. Zove se ta bakica Jacqueline Jencquel i ima 74 godine.

Tko je ta 74-godišnja Jacqueline Jencquel i zašto je tako bitna, pitate se? Polako, objasnit ću vam, nismo još došli ni do pola današnjeg traktata.

Jacqueline Jencquel vjerojatno ne bi ni po čemu bila zanimljiva ni posebna – na kraju krajeva, gospođa je možda jedna sasvim obična bakica – no ako malo istražite, kao što bi ozbiljni novinari trebali, brzo ćete saznati da je Jacqueline Jencquel bila dugogodišnja potpredsjednica francuske udruge Association pour le Droit de Mourir dans la Dignité, skraćeno ADMD, a u prijevodu Udruga za dostojanstvenu smrt. Udruga za dostojanstvenu smrt se od 1980. godine zalaže za, vjerojatno pogađate, pravo svakog Francuza na izbor uvjeta vlastite smrti, sukladno njegovim osobnim shvaćanjima dostojanstva i slobode. Da skratimo laprdanje i moje prevođenje s francuskog, zalažu se za pravo na eutanaziju.

Sve ovo i dalje nije ništa neobično, nije nužno ni kontroverzno, iako bi se o humanoj eutanaziji definitivno moglo raspravljati, što ću možda i napraviti u jednoj od budućih kolumni. Ali ne danas. Jer ništa od ovoga ne čini gospođu Jencquel posebnom.

Jacqueline Jencquel ne čini posebnom ni to što je odlučila umrijeti. Budući da eutanazija u Francuskoj nije legalna, predbilježila se za sastanak sa Sablasnim koscem u Švicarskoj. Ako se ne predomisli, Jacqueline Jencquel će umrijeti u siječnju 2020. godine. Imat će tada 76 godina.

Razlog zbog kojeg je Jacqueline Jencquel tema barem dviju kolumni u proteklih tjedan dana je groteskna, perverzna činjenica da je odlučila umrijeti iako je potpuno zdrava. Želi umrijeti kako bi izbjegla eventualno pogoršanje zdravlja jer, kaže, "gubitak samostalnosti je kraj života". Želi umrijeti, citira ju i Raspudić, jer "čovjek je sa 76 godina star i ne može biti više potpuno zdrav". Objašnjava Jacqueline Jencquel kako tada "kvaliteta života znatno pada", što ona vidi po "svojem seksualnom životu koji nije tako dobar koliko bih ja htjela". Želi umrijeti i zato što, kao aktivistica, želi poslati poruku, napraviti "militantnu gestu", kako ona to kaže u videu u kojem svijetu najavljuje svoj voljni susret s Koscem.

U razgovoru za francuski Le Figaro, Damien Le Guay, bivši član Znanstvenog vijeća Francuskog društva za pomoć i palijativnu skrb, izjavio je da je Jacqueline Jencquel u jednoj raspravi s njim rekla da se eutanazija u velikim razmjerima treba prakticirati u staračkim domovima, i to bez traženja mišljenja ljudi kojih se to tiče.

Kako se, konačno, u tu priču uklapaju osobe s invaliditetom?

Lijepo je stvar povezao profesor Raspudić, objašnjavajući kako je nekima briga za ostarjele roditelje bila blagoslov, a ne teret. "Jednako kao i briga za djecu s posebnim potrebama, kojoj se, ako dođe do daljeg razvoja ovakve logike, po kojoj bi se trebali preventivno samoeliminirati zdravi starci, u budućnosti loše piše".

Čini li se to meni ili je eugenika postala poželjna ako ju nazovemo pravom na dostojanstvenu smrt? Je li to nekakav strašni déjà vu?

Aktion T4 bio je poslijeratni naziv za masovna ubojstva prisilnom eutanazijom u nacističkoj Njemačkoj. Određeni njemački liječnici bili su ovlašteni odabrati pacijente koje su smatrali neizlječivo bolesnima, a zatim im pružiti "samilosnu smrt". Ubojstva su se dogodila između rujna 1939. i kraja rata 1945. godine, a u centrima za istrebljenje u psihijatrijskim bolnicama u Njemačkoj i Austriji, kao i onima u okupiranoj Poljskoj i današnjoj Češkoj Republici, ubijeno je oko 300.000 ljudi. Naravno, ukupni broj usmrćenih osoba i djece s invaliditetom je veći. Vjerojatno mnogo veći.

Ponavljam, današnja kolumna nije o eutanaziji. Nije čak ni o Jacqueline Jencquel. Današnja kolumna, zapravo, stane u jedno pitanje.

Kada je borba za pravo na dostojanstvenu smrt postala važnija od one za pravo na bilo kakav život?

S jedne strane imamo društvu i medijima vrlo zanimljivu militantnu borbu za pravo na dostojanstvenu smrt, a s druge strane imamo nevidljivu, a prečesto i nepostojeću borbu za pravo na dostojanstven život osoba s invaliditetom. S jedne strane imamo brojne društvene skupine koje su na razne načine naplatile i još naplaćuju svoje nezamislivo stradanje pod nacističkom čizmom, a s druge strane imamo gotovo nepoznato stradanje stotina tisuća, možda i milijuna osoba s invaliditetom, stradanje koje ne znamo, ne želimo ili ne možemo naplatiti i od njega bar danas profitirati.

Dokad ćemo tako?

Trudimo se na In Portalu suzdržati od uplitanja u svjetonazorske podjele i ratove, toliko da je jedina stvar koju mi je najdraži i jedini urednik ikada gotovo izbacio iz kolumne, uz silne kriplove, bila moja pomalo i satirična izjava da sam zadrti desničar. Nažalost, ova kolumna je, čini mi se, nedjeljiva od svjetonazora. Pa ću je u tom tonu i završiti.

Ako je ovo progresivni liberalizam koji se često nudi kao poželjna opcija, onda ću, čak i ako to nisam, rado odabrati i ponosno nositi stigmu zadrtog konzervativca koji se bori za pravo na bilo kakav život osoba s invaliditetom.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 17.09.2018