Osobama s invaliditetom životni put je teži, moraju znatno više uložiti sebe da bi došli do onoga što trebaju. Ali zato su takve pobjede slađe

 

U posljednje vrijeme preminulo je dosta ljudi koje sam poznavala. Većinom rak ili infarkt. A kako sam i sama često nakon prometne nesreće bila u situacijama kada sam stvarno mislila da su mi to posljednji trenuci, zapitala sam se kako živim, kuda me to vodi život u ovom ludom vremenu. Jesam li ispunjena, sretna? Živim li kako drugi žele ili onako kako bih trebala? Osjećam li prazninu u sebi ili ispunjenje?

Jednostavno si moramo postaviti ta pitanja, jer smrt često pokuca nenajavljena. Bolesti i dijagnoze samo su poticaj da razmišljamo o tome hoćemo li biti spremni? Hoćemo li svojim voljenima stići reći: 'Volim te!' ili 'Oprosti za sve što sam propustio/la učiniti'

Zato smatram da bi zaista trebali živjeti kao da nam je svaki dan posljednji – bez svađa, vrijeđanja, uplitanja u tuđe živote u negativnom smislu, posebno u smislu kleveta, tračanja. Tko zna što nas još čeka, koga još moramo sresti, vidjeti, upoznati, što još moramo proći i proživjeti da bi došli do svojeg cilja. Treba cijeniti svaku sekundu, svaki trenutak, jer mnogi nama bliski ljudi više nemaju tu mogućnost.

Neki od nas dobili su nove šanse, poklonjene živote. Pogotovo oni koji su stekli invaliditet nakon teških životnih nesreća. Zato nosimo još veći teret odgovornosti.

Ako smo klonuli, kako se dići? Ako su nas previše puta udarili, hoćemo li posustati ili se svim silama izdići i izboriti posljednje bitke? Ako tijelo nije kako treba biti, ako boli, hoćemo li duhu i duši dopustiti klonulost? Ako smo takvi kakvi jesmo, bez obzira na invaliditet ili tjelesno oštećenje, na sve dijagnoze, različiti – a opet s druge strane po nekim kriterijima jednaki - ne trebamo li se boriti do kraja?

Jer svakome od nas, bez obzira imali invaliditet ili ne, povjeren je zadatak u ovome životu. Svatko je zaseban, jedinstven i nitko ne dobiva križ veći od onog koji može izdržati. Netko teži, netko manji.

Nekome život ide kao po špagi, kako se kaže – dobiva se sve na dlanu. Osobama s invaliditetom put je teži, moraju znatno više uložiti sebe da bi došli do onoga što trebaju. Ali zato su takve pobjede slađe. Jer osobe s invaliditetom nemaju jednake mogućnosti, prilike. Često ne razumijemo razloge zašto nam je povjerena određena uloga u životu. Pitamo se: zašto, kako, zašto upravo ja? Upravo nas takva pitanja odvlače od onoga što bi trebala biti srž našeg postojanja, dakle živjeti kao da nam je svaki dan posljednji.

Kad netko od nama bliskih osoba ode, ostaje pustoš, praznina. Iako mi kršćani vjerujemo da ćemo se jednom ponovno svi sresti, bude neopisivo teško.

No, prave ljubavi nikada ne umiru, bez obzira kakav put i iskušenja čekaju one koji su ostali na vjetrometini ovozemaljskog života.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 18.01.2017