Nadležni se nisu pitali kako će se potpuni gubitak pamćenja odražavati na moj posao, na studiranje, na moj život. Ostavljena sam da se sama nosim s time

 

Gledajući unatrag, život mi je donio pregršt tegobnih iskustava, a jedno od njih je bila amnezija.

Kako je izgledao moj susret s amnezijom, o kojoj ništa nisam znala?

U životu sam proživjela uz sve dijagnoze i operacije, čak dvije amnezije. Prvu sam doživjela uslijed udarca i potresa kičmene moždine u prometnoj nesreći, u svojoj 21. godini, kao studentica na dva fakulteta. Druga se dogodila 2009. godine, nakon operacije kralježnice, navodno zbog prejake anestezije za koju su se liječnici kasnije čudili kad su vidjeli napisane doze koje sam primila, jer kako sam ih uopće preživjela budući da su količinski dane za više od dva konja.

Ne znam što sad reći nakon svega, ali obje su se dogodile zbog pogreške drugih. Prvi puta dogodilo se zbog prebrze vožnje osobe koja je naletjela brzinom od 150 km/h na naš automobil i bacila na auto ispred. Druga zbog anestezije, iako su mi bile potrebne najjače doze, budući je bilo u pitanju zamalo rezanje lijeve noge – što je dogovoreno neposredno prije same operacije, a i zbog prejakih bolova koje više nisam mogla podnositi. Na sreću, izbjegla sam to u zadnji čas, jer na moj slučaj došao je jedan od najboljih neurokirurga u Hrvatskoj – dr. Broz u Vinogradskoj. Uvijek kažem, ako sam to preživjela, sve te bolove prije operacije, onda ću valjda sve proći.

Kako se to odrazilo na moj život? Ta praznina? Pa, morala sam se suočiti sa svime, jer nisam imala izbora. Uz to imala sam i druge probleme, koji su mi se činili težim: paraliza, nepokretnost, teška pokretnost, različiti drugi bolni simptomi – koji su me iscpljivali do krajnjih granica. Ali nisam se nikada prestala nadati da će mi se pamćenje jednog dana vratiti...

Usput sam u životu sve prihvaćala kako je dolazilo. Borila sam se žestoko. Nije bilo lako, nikako nije. Ali bilo mi je poticaj da se uhvatim ukoštac sa svim nepoznatim stvarima koje su mi dolazile na životni put.

Čak sam se uspjela i zaposliti, svladala sam daktilografiju unatoč paralizama... I onda je jednog dana sve kao odnešeno, a mozak je vratio sve podatke u strahovito jakom obimu... Bila sam toga svjesna. Čekala sam oko pet godina na to nakon prometne nesreće. Liječnicima sam to rekla, ali interesa nije bilo za razgovore.

To što sam izgubila pamćenje nigdje nikada nije bilo zapisano u medicinskim dokumentima nakon prometne nesreće. Nitko nikada nije htio raditi na tome. Nikada!

Moje drugo iskustvo s time me još više zapanjilo. Jer nisam vjerovala da ću opet morati prolaziti kroz diskriminaciju i nepravdu. Ali borila sam se svim silama da ne bude kao prvi put, jer sam znala što je bilo. Ni drugi put liječnici nisu htjeli dijagnosticirti taj problem. To je predstavljalo veliki problem na fakultetima koje sam nastavila nakon nekoliko godina prisilne pauze, jer tražili su me potvrdu o istome. A kako da dam službeni papir kad se sve zataškavalo? Ured za studente s invaliditetom me uputio u međuvremenu u bolnicu Rebro, jer tamo postoje nadležni liječnici koji mogu ispitati stanje amnezije. Mogu utvrditi čak i postotke istog. Kad sam došla i rekla da trebam tu potvrdu, odbili su me, jer da to može službeno zatražiti samo neurokirurg ili neurolog. A i bilo je već kasno, jer to se trebalo odmah učiniti. Ja sam htjela, ali nitko od liječnika nije mi izašao u susret.

Tek sam uslijed jednog drugog problema došla, na sreću, do normalnog liječnika izvan Zagreba, koji me saslušao i ostao zgrožen kroz što sam sve morala proći. Dao je nalog da se napravi MR snimka i napokon napisao crno na bijelo da sam doživjela amneziju 2009. godine, najvjerojatnije uslijed anestezije.

Nijedna operacija nije bezazlena. Nikada ne znate kakvi ćete se probuditi. Sreća je uopće da sam sve preživjela, jer kad sam došla na operaciju kralježnice, zbog odbijanja bolnica i čekanja na termine, i to dva mjeseca od ozljede na poslu, dovedena sam u stanju totalne paralize, tako da se hitno krenulo u spašavanje mog života. Rečeno mi je da sam stigla u zadnji čas: za par sati bila bih mrtva.

Amnezija je samo još jedno životno iskustvo uslijed kojeg sam naišla na brojne predrasude, diskriminacije, nepravde.

Četiri godine studiranja su iza mene, navodno kao jedine osobe u Hrvatskoj koja studira s amnezijom. Bilo je svega i svačega. U kratkom roku trebalo je upiti tisuće i tisuće stranica literature, a sve što je naučeno prije – izgubljeno je, odnosno možda i nije, međutim se ne vraća. Ali nije bilo popuštanja! Dapače, negativni odgovori, odbijanja na svakom koraku. Padala sam i godine, jer nije mi se priznalo nijedno pravo kao studentice s invaliditetom, budući da nemam tjelesno oštećenje od 60 posto nadalje. Kada sam zamolila da mi se pomogne u učenju, jer ničega se nisam sjećala, odbila me na fakultetu službena osoba, uz obrazloženje da nikada nisu imali takav slučaj i da ne vjeruju da će išta biti od svega. A ja sam ipak dala ispite i dokazala im da nisu imali pravo. Ali teško se sa svime ponekad nositi. Jer uz sve nedaće koje mi život nosi, uz posao, fakultet, najteže mi je kad mi o pravima odlučuju zdrave osobe koje smatraju da sve znaju, pa zbog njihova neznanja i nestručnosti moram tako prolaziti. Nažalost!

Zbog nepopuštanja, nezainteresiranosti, konstantnog odbijanja, izgubila sam nakon svih godina borbe pravo studiranja na jednom od fakulteta, o čemu ću podrobno pisati drugi put. Moja stanja uslijed amnezije, za koja nitko nikada nije bio zainteresiran da napiše u nalazima, a pod čime podrazumijevam najviše blokade – dovela su me do toga da mi je sve nestalo, kao i nekoliko puta prije, pa nisam mogla govoriti o naučenom na ispitima. To mi se događa, ali mi se ne prizna. Tako da sam kažnjena na najgori mogući način – gubitkom prava studiranja na Stručnom studiju javne uprave na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Sav trud, svi novci – sve je otišlo u zrak u nekoliko minuta odluke profesorice. I ništa se ne može!

Vremena nemam – to jedino znam! Jer ono mi je darovano, a kad će stati – ne znam.

Mnogi su pogriješili sa mnom, ali više ne kucam na vrata koja su mi bila zatvorena. Idem dalje, jer srećom ne moram ovisiti o njima. Nisu mi davali nikakve šanse. A ipak ostvarili su se rezultati, unatoč svim pojedincima koji su mi nanovo stali na životni put, pokušavajući me zaustaviti.

Nevjerojatno je također, kad se već osoba nađe u stanju amnezije, kako liječnici to zataškavaju. Pa zar nikome to ne predstavlja izazov? Najlakše je tada okrenuti glavu. Po nekima to uopće nije ni dijagnoza, dok po nekima itekako jest. Ali kad su trebali to napisati odbili su jer nisu htjeli ići protiv liječnika koji su to uzrokovali.

A gdje sam u cijeloj priči ja? Nadležni se nisu pitali kako će se to odražavati na moj posao, na studiranje, na moj život. Ostavljena sam da se sama nosim s time, koliko god mogu i znam. Drugo mi nije ništa ni preostalo.

Nije svejedno jesu li ti izbrisana sva znanja, vještine, ili nisu. Mnogo puta nije se lako nositi s time. Pogotovo na fakultetu, kada shvatiš da se ne možeš sjetiti najosnovnijih stvari. I onda učiš sve ispočetka. Po ne znam koji puta u životu.

Ali naučila sam se nositi s time. Neka sjećanja su se vratila, pogotovo lica ljudi. Trebalo je i to dočekati. Sretna sam da je tako, ali da i nije, neću dozvoliti da me to ometa.

Ponekad znam reći: ok, nemam neka sjećanja, ali imam srce koje me vodi i koje me dovelo do neslućenih spoznaja. Nije mi čovjek dao memoriju, postoji netko tko ima u rukama ključeve za isto.

Nema druge: moram živjeti, zaista sam dobila nekoliko puta priliku za novi početak, iako mi je život često visio o niti.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 05.08.2016