Pred tom sam se dilemom našla dva puta, nakon prometne nesreće i one na radu, kada sam zakoračila u svijet osoba s invaliditetom. I na svoju sreću - izabrala LJUBAV

 

Nakon što prođete kroz određeni period života, i vidite jasno što je to iza vas, zapitate se: kako sada dalje – kao zvijer ili anđeo?

Pred tom sam se dilemom našla dva puta, nakon prometne nesreće i one na radu, kada sam zakoračila u svijet osoba s invaliditetom.

Možda bi sve i bilo opravdanje da budete zvijer, jer zvjerski način ste stalno proživljavali. Pa možda i ne znate drugačije. Ali ono nešto u vama, ono u dubinama gdje samo NETKO smije doći, ne da! Iz te ljubavi prema NEKOME ne možete dopustiti da postanete kao netko tko je bio zvijer jer onda ste isti. A biti zvijer u današnjem svijetu nije teško – dapače, poželjno je, jer onda se čini da idete naprijed. Ili je to samo varka, iluzija? Da, ide se naprijed u smjeru zla, gazeći po mnogima koji ne žele na taj put. A donosi li to radost, sreću, mir? Mislim da ne.

Imamo savjest. Slušajmo je. A kad ona progovara, treba zastati. Osluškivati je, kao šumove mora pri zalasku sunca. Da nam polako i jasno govori što i kako.

Mislim da je jedini način da ne pogriješimo da idemo kroz putove prave i iskrene LJUBAVI, koja najbolje spaja. Nju imati za vodiča, uz vjeru i nadu, možemo naprijed. Jer LJUBAV je početak i svršetak, smisao našeg postojanja – ona je SVE.

Ne treba se bojati ljubiti, jer što se više ljubi – srce postaje veće, i samo se širi.

Treba se bojati mrziti, jer povlači za sobom ljubomoru, zavist, oholost, nepravde, diskriminaciju. Nerazumijevanje. Bol, neizmjernu patnju.

Kako postupati s nekim tko nije imao 'normalan“ način života? Tko je imao velike ponore iz kojih se morao izvlačiti kao ratnik/ca, često puta ostavljen od svih, ali ne i od Boga? Pustite srce da vas vodi, jer ono će najbolje reći kako.

Često je prisutna tišina kod takovih ljudi, koji prođu tragedije. Ali iako su tihi, u njima samima je živi svijet i to im daje ispunjenost.

 

Nikada ne sudite ljude po onome kako izgledaju, jer ne znate što nose u sebi. A koje li sreće kad možete nazrijeti samo mali tračak onog što jesu. Budite sigurni da vam takvi neće nauditi. Voljet će vas, iako to možda nikada neće reći. Možda im je i sam život uzeo riječi s usana, stavivši ih u srce i dušu, da ih žive. Takvi će vas nositi u svom srcu. A biti nošen u takvu srcu, ispunjenom ljubavlju, daje osjećaj sigurnosti – iako ne morate biti zajedno, ne morate živjeti jedno uz drugo. Jer kad je ljubav u pitanju – ruše se granice. Možete biti na drugom kraju svijeta, osjeti vas ta vaša duša ispunjena ljubavlju i štiti molitvama, prošnjama, zahvalama...

Sve u svemu, ne biti zvijer današnjeg svijeta bolji je izbor. Radije budite anđeli. Anđeli mira, ljubavi. A sve rane koje nosite, izliječit će se. Ljubav će to učiniti, ne bojte se. Jer ona na kraju svega pobjeđuje – uvijek.

Samo treba vjerovati i nadati se. Sve dolazi na svoje. I doći će na kraju. Ali treba izdržati sve borbe i ne smije se posustati. Koliko god boljelo, ponekad i kao žeravica na bolnim ranama. Ali nikom se ne daje više od onog što može izdržati. A što više bude, znači da se ima povjerenja da možete. I s tom misli moramo ići dalje, neustrašivo! Jer, na kraju krajeva, kad pogledamo život i shvatimo da je samo prijelaz – vrijedi se boriti. I ta nada u bolje sutra nas vodi...

Jer kada dođu bure i oluje, bolesti, nesreće ili tragedije – RAĐA SE ČOVJEK, čovjek koji može nadmašiti sama sebe.

A krila, često polomljena na putu do cilja, obnavljaju se i postaju velika da nas na kraju čvrsto nose, da nas uzdižu iznad blata u koji smo bili stavljeni. A kad nam se obnove, ta krila slomljena od izdaja, neuzvraćenosti, bola, patnje, ponesu nas u visine gdje smo sigurni, nedodirljivi, gdje možemo sipati LJUBAV, oh tu prekrasnu ljubav…

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 24.08.2016