Govoreći s pozicije osobe koja je stekla invaliditet tijekom života zbog prometne nesreće i ozljeda na radu, a ne rođenjem, moram priznati da mi je sve teže se nositi s diskriminacijama i nepravdama

 

Život je prekratak da bi se utrošio uludo. I nikada ne znamo što nas čeka na sljedećem koraku, iza ugla. Živimo dan za danom. Lijepo je kad se imamo čemu nadati, kad možemo uprijeti pogled prema naprijed i ići neustrašivo prema cilju. Da bi imali smislenu egzistenciju, trebamo svaki dan biti ljudi. Naravno, nismo pošteđeni od “noževa u leđa”, izdaja, od onih iza naših leđa.

Uistinu ne mogu opisati koliko mi je ponekad teško izdržati sve izazove koje mi donosi invaliditet. A usto se osjećam i kao predmet zlostavljanja od pojedinaca iz moje bližnje okoline.

Često doživljavam da mi se kaže da ‘umišljam’, jer osobe koje su oko mene su ‘fine’ i ‘nemoguće je da bi one to učinile’. Na radnom mjestu ova godina mi je bila jedna od najstrašnijih. Mobing koji se ‘prešutno’ poveo iza zatvorenih vrata, donio je svoje: pad na jednom fakultetu budući sam saznala za spletke protiv moje malenkosti – potkrijepljeno od strane svjedoka – upravo pred polaganje ispita, zatim u drugoj fazi zamalo i pad na drugom fakultetu, a da ne pričam što se sve izdogađalo u međuvremenu. Mjesecima kao da stojim na mjestu. Posljedice su velike: to jednostavno više nisam ja, barem onakva kakva sam bila. Jer što sam više davala od sebe, što sam se više odricala, to su ‘napadi’ bili žešći. Barem mi je lakše da znam da si nisam umišljala. Kako dalje biti među takvim ljudima?

Ostala sam zgrožena do koje razine može ići ljudska zloba. Sve samo da neki sebe izdignu. Ali da bi sebe izdignuli – moraju polomiti neka leđa.

To što nisam uspjela dokazati ozljedu na radu sve do Strasbourga, a koji postupak sam bila prisiljena pokrenuti po sili zakona i zbog stanja u kojima sam bila – nepokretna u teškim bolovima i s amnezijom prouzrokovanom greškom liječnika prije operacije, unatoč svim medicinskim dokazima, operaciji kralježnice, svim dijagnozama, bio je podstrek za ismijavanje od strane bližnjih, da me se kleveće ‘kako sam sve izmislila u vezi dijagnoza’. Pa, moram priznati, zaista su me fascinirala takva razmišljanja, koja su mnogima nametnuta od strane upravo onih ‘finih’. Kad je tako, kako objasniti onda sve operacije? Zar su ih radili ‘izmišljeni liječnici’? Teško je kad se mora živjeti i raditi u takvim sredinama gdje dobivaš svakojake nazive, a biti svjestan svega. No istina ipak ispliva na površinu. U borbama koje sam povela radi dokazivanja istine, nikog nije bilo uz mene. Povukli su se, kako bi zaštitili svoja radna mjesta – što zaista ne zamjeram, jer svjesna sam situacije u kojoj smo bili na radnome mjestu. Naučila sam da se ozljede na radu ne prijavljuju, jer možete iskusiti linč – barem sam ga ja iskusila, za razliku od nekih drugih.

Za mene su se itekako pobrinuli oni koji su mi trebali pomoći. Nisam dobila ni lipu naknade, jer nisam ničija, nitko se neće zauzeti za mene, nitko neće saznati, iako sam prošla jednu od najtežih ozljeda sa strašnim posljedicama, zamalo i sa smrću. Ali i to sam preživjela.

Govoreći s pozicije osobe koja je stekla tjelesno oštećenje tijekom života zbog prometne nesreće i ozljeda na radu, a ne rođenjem, moram priznati da mi je sve teže se nositi s diskriminacijama i nepravdama. Osjećam da nisam prihvaćena ni od strane zdravih osoba, a ni od mnogih osoba s invaliditetom, odnosno s tjelesnim oštećenjem. Ne patim da budem prihvaćena, ali to se često odražava na posao i fakultet, na odnose s kolegama i nadležnima. Čast izuzecima i zaista im hvala na svemu.

Naime, što me prati kroz cijelo vrijeme? Kada sam bila nepokretna, u mukama, nitko nije otvarao moja vrata. Gotovo svi su se povukli, kao da sam imala kugu. Kad sam se zaposlila, znalo se kroz što sam prošla, što sam sve proživjela, ali kroz cijelo vrijeme nema popuštanja: radim sve kao zdrava osoba. U jednom momentu, kada sam tražila da sudjelujem na sportskim igrama, bilo mi je rečeno da sam osoba s invaliditetom i da ne mogu ići. Tada se sve prelomilo u meni pa sam glasno postavila pitanje: ‘Kako sam osoba s invaliditetom kad sve radim kao zdrave osobe, kad po snijegu i svim godišnjim dobima moram nositi teške torbe s dokumentacijom? Tko me tada pita mogu li?’ Znači, kad trebam ostvariti svoja prava i dobijem odbijenicu, onda sam osoba s invaliditetom, a kad treba raditi – onda sam zdrava. I tako je bilo i jest na fakultetima.

Često nisam ni smjela pomisliti uslijed jakih gripa, totalne izmorenosti, stanja parapareze, da sam bolesna, jer bolovanja za mene nije bilo. Inzistirala sam na istome samo kad uistinu više nisam mogla stajati na nogama, ili uslijed četiri operacije koje sam obavila u razdoblju od 2006. do 2011. godine. I od strane liječnica opće prakse često su bili odgovori ‘da što bih htjela’, jer došla sam na nogama što mnogi nikada neće doživjeti. Barem su liječnici trebali znati što čovjek prođe kad mu mjesecima atrofiraju mišići, kad je kroz duže vrijeme nepokretan ili teže pokretan, kad trpi kroz godine posljedice parapareze spastice, koja je inače vrlo žestoka i nepredvidljiva bolest. Ali to se nije dogodilo. Zbog njihova nerazumijevanja, neznanja, nestručnosti, nisam mogla ostvariti brojna prava koja su mi pripadala. Neka, preživjela sam.

Nemali broj puta sam doživjela, budući mogu hodati unatoč svih brojnim dijagnozama, da su mi neke majke djece s posebnim potrebama i djece s teškoćama u razvoju rekle direktno u lice: ‘Zašto ti, a ne moje dijete? Po čemu ti to zaslužuješ više nego on/ona?’ Zaboljelo me to. Ali svjesna sam da ne dajem ja zdravlje. Činjenica je, a što je potvrđeno i od liječnika, da sam po njima – barem onima iz Hrvatske koji su radili na mojem slučaju, jedina na svijetu koja hoda s dijagnozom parapareza spastica, kao i što su mi spontano nestali polipi iz nosa i glave. Sve medicinski neobjašnjivo. Invaliditet ni tjelesno oštećenje se na meni ne vidi, osim u određenim trenucima kada parapareza spastica naglo ‘napadne’ i kada kraj mene mogu biti samo određeni ljudi u koje imam povjerenja. Tada je to borba za život, od siline bolova, mučnina, slabosti. Stresovi najviše mogu uzrokovati takva stanja, a kako da ih se oslobodim kad ne živim pod staklenim zvonom, već među ljudima. Da, ljudima, koji često ne razmišljaju da imamo samo jedan život i kako bi bilo lijepo u njega utkati duh ljubavi i povjerenja, a ne zloće i zavisti.

Maske su pale, vrijeme je da se donesu nove odluke. Svi oni koji svjesno ili nesvjesno utječu na ljudske sudbine u negativnom smislu, koji su iznevjerili povjerenje, izdali, budući da to često rade iza zatvorenih vrata, neka tamo i ostanu. Iza vrata! Treba vremena, ali hrabar čovjek ipak ustane iz blata, premda opet neće zakoračiti na put posut cvijećem.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 13.12.2016