Mi osobe s invaliditetom svakodnevno smo u doticaju s ljudima koji teže dominaciji, oni su poput vampira koji umjesto krvi isisavaju pozitivnu energiju

 

Nema čovjeka koji u životu ne doživi patnju. Nema knjige koja bi nas pripremila na stanja boli, tuge, žalosti, a s druge strane ljubavi, radosti, sreće. Jednostavno se moraju proživjeti. Dobro je kad nas pouče, pročiste, nauče i ispune svjesnošću.

Živimo život, svaki svoj, sa svim fazama, dobrim i lošim situacijama.

Mnoge stvari jednostavno dobivamo u životu, ponekad prije, a nekad kasnije. Neovisno je li netko dijete ili stara osoba. Ne znamo tko i kada će nam naići, tko će ostati, tko će otići, tko će ostaviti puninu, a tko prazninu.

Kako s ljubavlju, tako je i s patnjom. Često čine suputništvo na životnim stazama, stvarajući moćnu mješavinu osjećaja dubine, pročišćivanja, analize, razmišljanja.

I zaista tko nije patio, ne zna ni što je ljubav! Ne može je shvatiti u svoj njezinoj punini.

Kada uđemo u fazu patnje – treba je prigrliti, iako možda nismo ni svjesni zašto se događa. A to posebno vrijedi za osobe s invaliditetom, među koje i sama spadam. Jer iz nje može izaći jedan novi čovjek, novi ratnik, koji će drugačije promišljati svoj odnos prema svijetu. Možda neće nikada biti shvaćen, prihvaćen, ali nova snaga će ga voditi.

U dubini srca počinju borbe, nevidljive bilo kome, a mir koji se počinje rađati, unatoč svim burama i olujama, znak je da treba ići dalje i ne odustajati. Tada se često događa da maske bližnjih počinju padati. I to je možda najveći dar proživljene patnje: licemjeri oko nas nestaju, ustupaju mjesto istini i pravim vrijednostima. A život ogoljen od laži i prijevare postaje sveobuhvatniji, ljepši. Ostaju oni na koje se možete osloniti i zajednički dalje koračati u nove spoznaje, u bolje sutra.

Mi osobe s invaliditetom svakodnevno smo u doticaju s ljudima koji teže dominaciji, oni su poput vampira koji umjesto krvi isisavaju pozitivnu energiju. Ali ne smijemo pognuti glavu, problem nas osoba s invaliditetom često se svodi na našu spremnost da 'šutke padnemo' Takvim ljudima moramo hrabro poručiti: No pasaran, neće proći! Nismo mi neka marginalna skupina, ima nas više od pola milijuna, i predstavljamo snagu koja može pomjerati planine!

Čemu sve proživljeno, i patnja i ljubav, ako ne znamo dati tome smisao? Ponekad bolest i invaliditet zapravo mogu dati najveću radost i ispunjenje. Upravo osobe s invaliditetom doživljavaju ova stanja. Unatoč svim patnjama, bolima, nezamislivim stanjima, šire takvu pozitivnu vibraciju da mnogi oni koje nazivamo zdravima moraju zastati i zapitati se je li im život prolazi uzalud. Često mi se događa da vidim osmijehe kod onih koji pate. Pogotovo sam to doživjela u bolnicama. Ono malo dijete, onaj mali čovjek – a zapravo velik, može nas naučiti kako prihvatiti i one tegobne nuspojave koje život nosi.

I zar nije patnja vrijedna življenja!? Jest. Jer iz njezinog krila rađa se suosjećanje, odgovornost, ljubav prema sebi i drugima.

Smisao života se doživljava i pronalazi upravo u patničkim dubinama, upravo kada najviše boli. Tu sam činjenicu proživjela mnogo puta.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 23.09.2016