Nemoguće je u par riječi opisati Klaudiju, ali pokušajmo: studentica novinarstva i prava, te beskompromisna aktivistica u borbi za prava potlačenih i ranjivih. Nekoliko je puta bila na granici između života i smrti i hvala Nebesima da je život pobijedio

 

Klaudija Klanjčić, 38-godišnja voditeljica studentskog projekta 'Per aspera ad astra', uz posao trenutačno studira na dva fakulteta.

Nakon teške prometne nesreće 1998. godine, za vrijeme studiranja, kao suvozač zadobila je teške ozljede uz djelomičnu amneziju. Provela je oko četiri godine u fazama nepokretnosti i teške pokretnosti. Sve što je do tada naučila na fakultetima i u Općoj gimnaziji, nestalo je. Liječnici joj nisu davali velike šanse: nisu bili sigurni hoće li ikada više hodati, budući je imala paralizu, a i nije se ni znalo koliko će živjeti. Zbog toga, nakon prve fizikalne rehabilitacije u Stubičkim toplicama, idućih deset godina uskraćeno joj je pravo na daljnju rehabilitaciju. Jer nije se isplatilo ulagati u nju!

“U stanjima nepokretnosti i bolova nisam mogla sjediti, hodati, samo ležati na ravnome”, priča Klaudija. “Preživjela sam sedam 'udara' od nesreće do 2003. godine, uslijed čega mi se oduzimala i paralizirala lijeva strana tijela. Unatoč mojoj silnoj volji da završim fakultete na kojima sam bila, zbog teške financijske situacije i narušenog zdravlja morala sam 2002. godine konačno odustati od studiranja. Ništa nije bilo prilagođeno mojim dijagnozama.

Kroz cijelo to vrijeme prate me velike nepravde. Unatoč svim preprekama koje sam morala proći, posebno u zadnjih 17 godina, otkad je započeo drugačiji tip života nego do tada – i to u smislu puno odricanja, skromnosti, siromaštva – uz mnoga zatvorena vrata institucija, nikada nisam odustajala. Što me više tuklo sa svih strana, uvijek sam sve svladavala. Nije bilo lako, dapače bilo je neizdrživo, ali polako sam išla naprijed.

U međuvremenu sam se zaposlila, kao zdrava osoba, budući se paraliza povukla pa ništa nije više bilo vidljivo. Kako sam radila na tri posla, a za jednu plaću, doživjela sam ozljedu na radu 2009. godine, koja nije priznata sve do Strasbourga, iako se dogodila u radnim prostorijama i za vrijeme radnog vremena. Nakon ozljede postala sam nepokretna, u strahovitim mukama. Više od dva mjeseca se čekalo da me prime u bolnicu. Postala sam totalno paralizirana i stigla sam u zadnji čas na operaciju. Da liječnici nisu popustili u vezi mog dolaska, i to nakon što su vidjeli snimke magnetske rezonance, za par sati bila bih preminula, kako su rekli neurokirurzi. Nakon te operacije kralježnice, ujutro sam se probudila – ali nestalo mi je pamćenje u velikoj mjeri. Morala sam krenuti sve od početka, od držanja žlice pa nadalje. Do današnjeg dana nije mi se sve vratilo, ali vratila su se sjećanja u vezi osoba iz mog života. Tako da se bolje sjećam nekih stvari nego ljudi oko mene.

Uslijedili su mjeseci nepokretnosti, sa svim vraćenim dijagnozama koje sam imala nakon prometne, ali ovaj puta neobjašnjivo u većim bolovima. Iako nisam mogla hodati mjesecima i pratila me paraliza nakon operacije, odnosno teške dijagnoze, ponovno se dogodilo čudo u mojem životu i nestale su odjednom neke dijagnoze – medicinski neobjašnjivo. Hod se ispravio, iako su bolovi i dalje bili prisutni. Nakon što me liječnička komisija poslala na rad, unatoč neurokirurgovoj zabrani, od onda radim kao zdrava osoba. U zadnji čas spasila sam radno mjesto.

Mozak se uvelike pokrenuo otkad sam 2012. godine krenula studirati kao jedina u Hrvatskoj s amnezijom - koliko znam. Uz velike muke, trud i odricanje, posebno od sna, uspjela sam doći do treće godine na Studiju novinarstva na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, iako sam već trebala biti na petoj godini. Zbog bolonjskog sistema te nepriznavanja mojih zdravstvenih stanja, pala sam već dva puta godinu – najprije zbog jednog ispita, a drugi puta zbog tri ispita, budući da imam utvrđeno samo 50 posto tjelesnog oštećenja – nakon pet godina nepokretnosti, sedam preživljenih teških udara, četiri operacija nakon prometne i ozljede na radu, 17 godina života pod teškim dijagnozama.

Ali nije mi to sramota, dala sam sve od sebe. Zbog toga što hodam ne mogu ništa ostvariti, gotovo da ne mogu koristiti bolovanje, osim za stacionarnu rehabilitaciju. Zbog zdravlja morala sam ponekad odstupiti, da se ne dovedem do težih stanja. Da mi je doktorica htjela dati samo tjedan dana bolovanja radi ispita, uspjela bih svladati još i njih tri. Ali nije htjela! Na Pravnom fakultetu, odnosno Stručnom studiju javne uprave, još uvijek sam parcijalno na prvoj i drugoj godini, budući se moja stanja nikako nisu prihvatila pa mi se nije izašlo u ničemu u susret.

Problem je što se na meni ništa ne vidi, a problemi postoje. Očitovala sam se u nekoliko navrata u vezi svojih dijagnoza, ali NIŠTA! Uskraćena su mi sva prava kao studentici, a po novom Zakonu od prošle godine, unatoč svemu, više ne ulazim u kategoriju osoba s invaliditetom.

Kako sam napokon u životu, na početku akademske godine 2014./2015., dobila jedinstvene prilike kao studentica na trećoj godini Studija novinarstva, a to su odobrenje projekta 'Per aspera ad astra' (facebook.com/Per-aspera-ad-astra-377598955740789/?fref=ts), te istoimenog bloga, u sklopu kolegija 'Metode i tehnike novih medija', čiji je nositelj doc. dr. sc. Domagoj Bebić, počela sam kroz taj projekt ukazivati na probleme koje ljudi imaju u životu, posebno u vezi institucija, boreći se da se čuje glas potlačenih, diskriminiranih, koji su dosegnuli samo dno dna zahvaljujući sustavu i pojedincima u državnim tijelima, a unatoč svemu nisu odustali, nisu se predali.

Glavni moto koji me vodi: 'Na putu do pobjede... nema predaje!'

Osim priča, zapisujem i svoje misli, većinom nastale na osnovu svega proživljenog u mom životu. Na blogu sam iznijela priče iz svog privatnog života. Upoznala sam mnogo ljudi i sklopila su se brojna prijateljstva.

Najveća bi mi bila želja da se pomogne svima koji su dali javno svoje priče u sklopu tog projekta. Pogotovo u vezi zapošljavanja, jer nema ih puno. Ali unatoč tome vrata se zatvaraju za njih od strane nadležnih. Ako ih uspijemo zaposliti, bit ću neopisivo sretna! A i oni, jer dobili bi šanse nakon brojnih godina neuspjeha i iščekivanja. Mnogi od njih su uistinu u teškim životnim situacijama i jednostavno ne mogu samo tako okrenuti glavu od toga. Jer mnogi su ih zaboravili, zatvoreni su u svoja četiri zida. Posebno osobe s invaliditetom. Neki su odustali od svega, jer predugo se čeka da institucije odreagiraju. Ali zato ja neću odustajati od njih, jer bolest i nemoć teške su životne stvari, sve sam to osjetila. Brojna ismijavanja, nepravde i diskriminacije učinile su svoje u mojem životu! Unatoč svim amnezijama, to mozak nikada ne briše. I zato se borim, koliko mogu, za druge da to ne prolaze, odnosno da im se nakon svega proživljenog napokon pomogne.

Vjerujem da kad postoji dobra volja da se može nešto učiniti. Vjerujem u bolje sutra, jer ljudi kad žele mogu učiniti puno toga, pogotovo u institucijama. Ništa ne postoji što se ne može riješiti. Samo treba postojati dobra volja, volja za pomoći bližnjemu, i kako bi se mnogi životi mogli nabolje promijeniti.

Obožavam slikanje, prirodu, šume, livade, potoke, rijeke, more, cvijeće, gore, planine. Tu sama sebe pronalazim, svoj mir! Ono što me malo odvlači od svih problema, od posla i studiranja, su gljivarenje i planinarenje. Nikada kroz protekle godine, zbog teških dijagnoza, nisam mislila da ću ikada kročiti na planine. To je bilo nešto što sam 'sigurno' znala da neću nikada svladati. I onda se odjednom, 2014. godine, dogodilo čudo: nestali su simptomi mučnina tijekom vožnje, a prvi puta krenula sam na planine i visoke vrhove. Napokon! Osjećaj je bio neopisiv. Zato sam si rekla: više nikada, ali nikada nemoj reći da se nešto ne može!

S obzirom da me sve nije ubilo, ojačalo me! Međutim, ne mogu se nikako pomiriti sa silnim nepravdama, diskriminacijama, bahatošću i ohološću ljudi, pogotovo u institucijama. Zbog takvih mnogo puta su nam uskraćena prava koja bi trebali imati, posebno kao osobe s invaliditetom.

Dobila sam velike šanse u životu: takoreći ustala sam iz mrtvih po nekoliko puta. U nekoliko navrata bila sam na pragu smrti, ali uvijek sam se vraćala. Poklonjene su mi nove prilike i zato ih ne smijem upropastiti. Jer u životu ništa nije slučajno, ništa nije bez razloga. Imala sam mnoge padove, ali svaki puta sam se dizala, koliko god bilo teško.

Ove godine lijepo što mi se dogodilo bila je dodjela posebne Rektorove nagrade u lipnju, koju sam dobila kao novinarka studentskih novina 'Global', zajedno uz urednike i ostale novinare.

Vrijeme ne mogu vratiti, kao ni prošlost, ali naučiti iz svega mogu puno. Ovo moje iskustvo je neprocjenjivo. Vrijedilo je sve proći što mi je život dao, a još je važnije da sam spoznala vrijednost prave i iskrene ljubavi koja me uvijek iznova izvlačila i vodila naprijed. Uz Božju pomoć svladala sam mnoge prepreke, a činilo se da ništa neću moći.

Ništa vrijedno ne stječe se preko noći! Pomučiti se do kraja, i onda se može shvatiti vrijednost onoga do čega se dolazi", zaključuje Klaudija.

Domagoj Glažar

Objavljeno: 29.12.2015