Stara poslovica kaže: "Uvijek više vrijedi ta jedna ruka koju ti netko pruži kad si na dnu, nego stotine koje te grle kad ti je dobro“

 

Kada u životu prođete pakao, svjesni ste ga u svim njegovim nijansama, Kakav dojam ostavljaju na vas osobe dobra srca? Jeste li imali onaj osjećaj kao da se znate s nekim stotinu godina, iako ga tek po prvi puta vidite i upoznajete?

Takvi ljudi u život uđu rijetko, ali ostavljaju neizbrisivi trag. I zahvalni ste na tome.

Dovoljan je možda jedan trenutak, jedan osmijeh, blagi pogled. I bez riječi se razumijete! Ne treba puno. Sama prisutnost je dovoljna, jer ispunjava svaki kutak bića.

Kada shvatite da ima i takvih ljudi, osjećaji su intenzivni jer ne možete vjerovati u kojem svijetu ste do tada živjeli – u svijetu boli, patnje, vječitog ponižavanja, vrijeđanja... Ne možete vjerovati da postoji i jedan drugačiji svijet u kojem vladaju poštovanje, ljubav, radost, iskrenost, istina.

Dobri ljudi su uistinu blagoslov i melem za rane koje nosite i poželite da zauvijek ostanete uz njih. Jer iz vas uspijevaju izvući ono što se sakrivalo od bojazni od ovog svijeta, koji mnogo puta bude nemilosrdan, krut na sve vapaje.

Naravno, kroz život volite i one najbliže, koji možd nisu bili dobri prema vama. Uvijek se nadajući da će ljubav razbiti mržnju, ljubomoru, zavist, oholost. I čekate, ali to nikako da dođe. Oboružate se strpljivošću. I vučete ih dalje svojom blagošću, dobrotom, ne bi li napokon skinuli koprene sa svojih očiju i shvatili koga imaju u životu. Nažalost, mnogi ne progledaju, ali nada uvijek postoji i za takve. Znam o čemu pišem, to sam iskusila nakon što sam stekla invaliditet. Ne zanm kako bih podnijela taj invaliditet da nije bilo dobrih duša koje su me dotakle, pa barem i naizlged slučajno, onako u prolazu.

Kad se nosi ljubav u sebi, može li biti mjesta mržnji, unatoč svemu? A jedino ljubav može ponekad otvoriti neka vrata. Jedino se na nju polako počinju otvarati poneke duše, koje možda nikada nisu osjetile ljubav u životu. Privuće ih taj osjećaj koji osjete, preplavljujući svaki kutak srca, duše i duha.

A kad ljubav preplavi nečiji život, ima li što ljepše? I ne mora to biti samo ljubav zaručnika, supružnika, članova obitelji, prijatelja. Postoje ljubavi i od onih 'nepoznatih', koji su dali svoje živote za druge, koje se nadaleko šire i osjećaju, bez granica. Što je srce predanije, ispunjenije, to može više i dati. A i osjeti se na daljinu. Nisu potrebna imena. Sama spoznaja da nisi sam ili sama, daje utjehu. Lakše je podijeliti bol i patnju udvoje, a tako i sreću i radost.

Lijepo je imati dobre ljude oko sebe. Ispunjavaju život, daju poticaj, snage, kada se slamate. Kada se nađete na rubu, na dnu dna, oni znaju pružati ruku i njihova iskrenost, toplina, može vas izvući na površinu. Oh, kad bi ih barem bilo puno oko nas. Ali ponekad je dovoljna i samo jedna takva osoba da je imate u životu – čuvajte je kao biser, jer nemaju svi tu sreću da im dođe na životni put.

I dobro se kaže: "Uvijek više vrijedi ta jedna ruka koju ti netko pruži kad si na dnu, nego stotine koje te grle kad ti je dobro.“

Zagrljaj ima veliku vrijednost. Izaziva jedan od najljepših osjećaja koji možete doživjeti. Pogotovo od osobe do koje vam je stalo, koju ljubite i koja ispunjava vaš dio svemira.

Dobra duša i srce liječe oko sebe, šire nevidljivu radost koja se može osjetiti oko njih. I hvala Bogu da ih imamo, jer ponekad su nam jedini u životu kad nam je najpotrebnije. Naravno, uz Božju prisutnost!

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 30.08.2016