Kod onih koji se bave s posuđivanjem većinom sve počinje od 100 kuna. Taj iznos vrate. Pa posude 200 kuna. I to vrate. Onda počinju veći iznosi, a vama se otvara pakao

Klaudija Klanjčić

Živimo u teškim vremenima, u kojima su mnogi prisiljeni posuđivati i zatražiti ne samo novac, nego i druge materijalne stvari – da prežive. Dugogodišnja kriza u državi i svijetu prodrla je u sve kutke života. Neki iskorištavaju situacije pa posuđuju i velike svote novaca, često s namjerom da ga ne vrate. Uvijek se svakome dogodi da ponekad mora posuditi, ili od banke ili od bližnjih. Ali treba se imati na umu da se posuđeni novac uvijek mora vratiti – bez obzira ima li onaj koji je posudio ili ne. Na njemu je da oprosti dug, ako želi, ali obveza je onog koji posuđuje da vrati, i to u roku kako se dogovorio.

Međutim, to se ne događa! Događaju se strašne situacije u kojima oni koji su imali samilosti i koji su posudili, ostaju bez ičega, da rade – a za ništa radi kamata koje ih počinju pritiskati, da ostaju prevareni i izigrani u povjerenju. A druga strana, koja treba vratiti, ne reagira. Dapače, povlači se i sakriva, čak se ismijava, samo da ne vrati. Koliko čovjek mora biti pokvaren za takvo nešto? I ne samo pokvaren, već posebno i licemjeran.

Jeste li se ikada našli u situaciji da ste posudili novce, a da ga niste dobili natrag?

Mnogi ljudi prođu pakao zbog istog. Najviše boli što takve situacije prolazite zbog onih koji su možda do jučer bili pod vašim krovom, s kojima ste jeli za istim stolom i možda podijelili ono što ste imali u svoj svojoj neimaštini, za koje ste mislili da su vam prijatelji. Nažalost, novac može jako promijeniti ljude. Nije samo tako rečeno: daj nekome novac i vidjet ćeš kakav je, kao i: ako se želiš nekog riješiti iz života – daj mu novac i neće se vratiti. Ovo potonje možda bi i ponekad prošlo, da se radi o malim svotama novaca. Ali što kad se radi o velikim, o nekoliko tisuća kuna, koji su temelj egzistencije?

Moramo se zapitati što to uđe u ljude da ih tako promijeni? Da za 100 kuna izdaju čitave odnose, prijateljstva, obitelji? Ponekad i za manje. Zar je to toliko vrijedno?

Netko tko ovo nije proživio, teško da može shvatiti težinu situacije. Jer ista povlači brojne posljedice, poput ugrožavanja egzistencije, svađa, nemira u duši i srcu, a i u sredini u kojoj živiš i radiš. Odjednom se svijet koji se godinama gradi počinje neminovno rušiti, a ne znate kako zaustaviti čarobni krug u kojem se nađete. Umjesto da se prekida, povlači sve više i više neprilika.

Kako riješiti ovakve situacije, budući se ide protiv onih koji su nam nešto značili u životu? Trebamo li ih gledati više na takav način ili jednostavno postupiti kao i oni – bez samilosti, te ih tužiti i pravnim putem vratiti posuđeno, budući često oni sami prekidaju odnose?

Koji su to pravni lijekovi za osobe koje su posudile novac nekome, u slučajevima kad oni koji su posudili od nekoga, a što većinom budu prijatelji, bliske osobe, čak i rodbina, ne žele isti vratiti? Iz Udruge za zaštitu prava potrošača rekli su: “Ako je fizička osoba posudila nekome novac, ima mogućnost naplatititi svoje potraživanje pokretanjem sudskog postupka u roku od dvije godine od dana posudbe. Najbolje je novac posuditi uz pisanu priznanicu.”

Vezano za tijela koja su nadležna za ovu problematiku vraćanja posuđenog novca, iz Udruge navode sudove, uz napomenu da nisu nikada imali niti jednu prijavu predmetnog sadržaja.

Iz jednog odvjetničkog ureda u Zagrebu, koji se često susreće s problemima neplaćanja, saznajemo da je “jedini način tužba ako nema zadužnice ili nije ugovorena fiducija ili nije uknjižena hipoteka ili založno pravo na nekretnini”, a vezano za zakone navode Zakon o obveznim odnosima i Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, što otprilike traje dvije, tri i više godina dok se konačno ne riješi.

Što je najveća prepreka da ljudi dobe svoj novac natrag? Po odvjetničkom uredu: “ako se vjerovnik nije osigurao i ako dužnik nema sredstava na računima”.

Troškovi postupka ovise o vrijednosti predmeta spora, sukladno odvjetničkoj tarifi, sudskim pristojbama i slično.

Nedugo su u jednom javnobilježničkom uredu u Zagrebu rekli da nije potrebno da je potpis ovjeren kod javnog bilježnika, nego da je važno da je potpis čitak. Odvjetnik je dao svoje mišljenje, u smislu da je “uvijek bolje da je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika, ali postoji puno situacija kad to nije slučaj pa je svejedno za stranke odluče li potraživati svoja sredstva”.

Sve u svemu, mnogo ljudi je izigrano od strane onih koji su posudili od nekog, i to namjerno ili nenamjerno. Jedna je stvar kada čovjek nema, ali u takvoj situaciji trebao bi imati moralnu stranu u smislu da se ispriča i da kaže u kojem vremenu je u mogućnosti podmiriti svoje obveze. A ne prekinuti kontakte, blokirati one kojima treba vratiti na društvenim mrežama i preko mobitela, skrivati se. A upravo to se najčešće događa - da u siromaštvu, ako uopće postoji kod nekih jer mnogi su i tu uhvaćeni u laži, izgube totalno ljudskost, moralnost, pa se s druge strane ismijavaju i izruguju veselivši se kako mi je uspjelo nekog prevariti. I to najviše boli!

Postoje neki ljudi u Zagrebu koji po ulicama kupe novac. Među njima je i jedan kojeg su izigrale kolegice na poslu, kojima je potpisao jamstvo za kredite, a kada su ih dobile – nisu željele vraćati. On je otišao u mirovinu i spao na prosjački štap, a one i dalje rade, sve u zlatu i bundama, našminkane i sređene, bez imalo savjesti za ono što su napravile. Rade na poslu kao da se ništa nije dogodilo. A taj čovjek hoda sa štapom po cesti, skrivajući se od pogleda kolega, ne bi li ga tko prepoznao, s gorčinom u srcu što se tako star nakon svih godina rada mora hraniti pomoću ulice. Imaju li te kolegice savjesti!?

Nevezano za ovaj slučaj, jedna kolegica koja se na poslu bavila posuđivanjem novaca od kolega, ali i od stranaka, napokon je prije par mjeseci dobila otkaz nakon svih godina rada, zahvaljujući sudskoj presudi. Lagala je da je bolesna, da ima rak, pa su joj se kolege smilovali i dali velike svote ušteđevine. Na kraju se ispostavilo da je lagala pa su je tužili, jer nije htjela vratiti novac. Uspjeli su dokazati i eto, u tom slučaju pravda je pobijedila. Ispostavilo se da je dugi niz godina posuđivala, ali bez vraćanja posuđenih iznosa. Uvijek opravdanja: nemam, bolesna sam, bolesna mi teta, pa kuma... I tako unedogled. Uvijek isprike. A na poslu većinom su “na udaru”, od kojih se posuđuje, upravo osobe koje su neudane/neoženjene, koje nemaju djecu. Ako ne žele popustiti, oni koji se bave time da posuđuju novac osvećuju se na druge načine – namjerno odugovlačeći u rješavanju njihovih službenih predmeta. Da ne dobiju otkaz – oni koji posuđuju, mnogi koji su nasjeli na njihove laži šute, zbog srama.

Kod onih koji se na poslu bave s posuđivanjem, većinom sve počinje od 100 kuna. Taj iznos vrate. Pa posude 200 kuna. I to vrate, ali ponekad. I onda počinju veći iznosi, koji se više ne vraćaju. Kako to nazvati? Bolešću, pokvarenošću, licemjerstvom? Najgore je kad se iskorištava bolest za takove stvari.

I što reći na sve? Da, nažalost još uvijek bolje prolaze oni koji počine takva loša djela. A netko tko je pošten i hoće pomoći ispadne glup, naivan, uz ismijavanja okoline.

Nadajmo se da će taj začarani krug nepravdi već jednom prestati i da će oni koji su ih napravili već jednom zakonski odgovarati.

Sve ovo me navelo, sve nepravde koje sam prošla unazad nekoliko godina, da progovorim o ovoj tematici, o kojoj se toliko šuti i štiti one koji naprave probleme. Jer i sama sam pogođena s problemima vraćanja novaca u nekoliko navrata. Upravo kad isplivam iz jednog problema, nadajući se da je posljednji u životu, dođe drugi.

Sama činjenica da u Udruzi za zaštitu prava potrošača nemaju niti jedan prijavljen slučaj navela me da pomislim da nešto onda stvarno nije u redu, jer znam za mnoge ljude kojima su drugi ostali dužni. Pretpostavljam da je razlog šutnji dugogodišnje nepoduzimanje u takvim stvarima, odugovlačenje na sudovima, nerad mnogih odvjetnika i sudova, neimaština zbog kojih se ljudi ne usude ulaziti u sudske parnice.

Dugo sam odugovlačila s ovim tekstom, ali mi je snage i podršku na kraju dao glavni urednik In Portala, prvog news portala za osobe s invaliditetom – Mladen Kristić, s kojim sam porazgovarala o tome problemu i koji je također priznao da je nedavno pogođen istom problematikom u vlastitom životu - od strane osobe s invaliditetom na visokoj poziciji, koja se predstavlja dobrotvorom, dobrohotnom, a s druge strane ga kroz cijelo vrijeme izbjegava – samo da ne vrati dug, i to veliki, tako da je i njegova egzistencija obitelji ugrožena već dugi niz mjeseci, a uz to ima malodobnu djecu. Razgovarala sam s urednikom i odlučili smo progovoriti o ovome problemu i nešto medijski napraviti. Jer osjećamo svakodnevno posljedice, koje se odražavaju na cjelokupni život. A oni koji nam trebaju vratiti novce, nikako da to učine. Jednostavno ne žele – dapače nastavljaju život kao da ništa nije, zagorčavajući naše. Najprije slijedi moja priča, a uskoro će o svemu napisati i glavni urednik.

Što mi se dogodilo? Otkud da počnem? Trebala bi mi čitava knjiga da napišem sve i opišem, u kojim okolnostima. Ali skratit ću i istaknuti samo bitne činjenice.

Nakon što je mene i rođakinju prevario majstor Ž. Š. iz Lekenika, stariji par godina od nas, prilikom uređenja prostora za život, kojeg smo uzele po preporuci kolege s posla, jer je imao dijete s posebnim potrebama pa smo odlučile pomoći upravo toj obitelji, morale smo godinama u banku vraćati iznos od više 140.000,00 kuna, glavnica za kredit + kamate. Dijete mu je u to vrijeme imalo probleme pa sam mu ustupila svoje mjesto u KBC-u Rebro jer te pretrage čekaju se mjesecima. Puno sam prošla s bolestima, tako da znam kako je nekome tko je bolestan. Dale smo mu novce unaprijed i još mu je trebalo oko tjedan dana da sve dovrši. Kako smo morale danima raditi, bez izlazaka s posla što se posebno kontroliralo, nadale smo se da će pošteno odraditi svoj posao, za što smo mu dodatno platile, jer okupio je oko sebe tim ljudi. Uzeo je novce i u jednom momentu, pokupivši sav alat na blagdan Uznesenja BDM, 15. kolovoza, prije malo manje od deset godina, nije htio dovršiti posao. Zadržao si je sav naš parket, sve iz kupaonice čime smo trebale opremiti našu, pločice. Nama je postavio najjeftinije pločice – za 17 kuna, i to samo dopola po zidovima i na podu, ne htijući reći gdje ih je kupio. Prozore je postavio suprotno onome što mu je rečeno, uz strahovito visoku cijenu, lagavši da su iz Siska i da su stari 100 godina. Godine pokazuju kakvi su, jer svake godine prokišnjavaju i treba ih stalno farbati. Plinske cijevi postavili su tako da su propuštale na tri mjesta, što je ustanovila daljnja majstorska ekipa koja je tako-reći morala sve napraviti ispočetka. Za njih je ponovno trebalo prikupiti novac, i to ubrzo, jer stan je pod pritiskom ventila nakon odlaska prve ture majstora poplavio. Ne znam kako smo to preživjele, a pomoći od nikoga. Rođakinja mojih godina je nakon završenog fakulteta, gdje je imala odlične rezultate i bila je među prvima koja je sve uspješno završila, nakon niza godina mukotrpnog rada s teškim paletama po tvornicama, bez prijave, za 1.600,00 kuna, u to vrijeme dobila otkaz. A supruga od majstora koji nas je prevario stalno radno mjesto učiteljice iz hrvatskog jezika u Zagrebu. Molili smo je neka dođe i uvjeri se što joj je uradio suprug, ali i ona se obrušila na nas. Nije htjela imati veze s nama. Naravno – pa u kuću je dobila preko 100.000,00 kuna za ništa. Od šoka pretrpjela sam “udar”, s time da sam par mjeseci prije prošla kroz tešku operaciju glave, ali sam uz sve boli i neimaštinu u kojoj smo ostale, stisnula zube i krenula u strahovitu bitku života da preživimo, i da spasimo mjesto gdje smo trebale živjeti. I to nakon svih godina pakla kroz koji smo prošle. A majstor nam se s druge strane smijao, rekao je da je zaštićen i da mu nitko ništa ne može jer na policiji kod sebe u Lekeniku, u Sisku, ima svoje ljude, kao i na sudu. I tijek godina je pokazao da ima. Zaštićen je od svih strana. Nama se svijet okretao oko nas. Na poslu nismo stajale: samo rad, rad, rad. Unatoč svim dijagnozama, strahovitoj preiscrpljenosti, bile smo prisiljene uzeti još i posao generalnog čišćenja nakon majstora prilikom uređenja zgrade – gdje smo naišle na nove probleme: sat su nam platili nakon podužeg čekanja osam kuna po satu – što ne mogu zaboraviti, a sav materijal čišćenja išao je na naš račun. Opet prijevara! Pakao vraćanja novaca pratio nas je preko sedam godina. Nisam vidjela ni sunca ni mjeseca, svega smo se odrekle – prisiljeno. U zagrebačkoj policijskoj postaji, u centru, na samom početku, doživjele smo da glavni šef nije pustio svoje djelatnike u naš stan, jer “nismo kćerke političara, doktora i profesora”. Iako su nam dečki htjeli pomoći, uz pomoć zapisnika, nisu smjeli. Do današnjeg dana nismo uspjele naplatiti trećinu iznosa od glavnice – kako su na sudu u Zagrebu odredili nepravedno da se treba vratiti, a nismo imale novaca za novo vještačenje. Sudski troškovi su nas stajali do sada oko 25.000 kuna. I sad živi u ovoj državi! Dotični majstor i dalje nije zaposlen, ima milijunsku kuću, a saznale smo u međuvremenu da je opljačkao nekoliko starica u centru Zagreba. Mi smo jedine, prema službenim podacima od prije par godina, koje su ga unatoč ucjenama odlučile prijaviti.

Uslijedio je novi šok – Romkinja tridesetih godina na zagrebačkoj ulici, prije dvije godine, u proljeće. Uspjela mi izvući veliku svotu novaca, nakon čega sam zamalo poginula. U zadnji čas, na moj unutarnji vapaj nebu, uspjela sam napraviti korak prema nogostupu, jer auti su išli u velikoj brzini i sigurno bi me pregazili – mislim da me uopće nisu vidjeli, a ja na cesti ne mogavši se pomaknuti, dok je Romkinja mirno gledala sa svojom skrivećom delegacijom. Na tom raskršću česte su nesreće i sad mi je jasnije što se događa. Neobično iskustvo, koje ne mogu zaboraviti. Prijavila sam je policiji, sva u šoku, uz prisustvo prijatelja koji je morao ići posvjedočiti u vezi mene i moga rada. Tri dana trajala je moja agonija: nisam spavala, tražila sam je po ulicama. I došla sam do svih informacija, jer policija nije ništa činila. Do današnjeg dana ne žele mi dati ni broj predmeta pod kojim su zaprimili moj slučaj, a stavili su ga i u arhivu, ne napravivši dalje što je zatraženo – povratak mog zlatnog medaljona za koji sam morala platiti vještačenje. Od njih sam doživjela samo poniženja. Na kraju sam vratila veliku svotu novaca i zlatni lančić s križem, koji nisam do tada skidala – nakon tri dana traženja i lutanja po ulicama. Ispostavilo se da je Romkinja, koja prosjači ispred crkve, zapravo bogata osoba, koja ima bogat auto, kuću, sve. Ali pljačka ljude – na neobičan način, o čemu sam čula svjedočanstva i od nekoliko ljudi koji su slično prošli kao ja. U policiji sam ostala kao jedina osoba koja je uspjela vratiti tako veliku svotu novaca bez njihove pomoći, koja mi je bila u to vrijeme posuđena pa sam je morala vratiti. Pitali su kako? Što da kažem? Jedino istinu – uz Božju pomoć. Nisam ni bila svjesna kuda sam se kretala, sada jesam. Ali na kraju sam postigla da gdje sam se pojavila da su svi Romi, muškarci i žene, bježali u aute i odlazili ispred mene. Nisam trebala reći ni jednu riječ – samo sam se pojavila.

Priča tu nije stala. Prošavši kroz strahovita iskustva, ne željevši ih ni najgorem neprijatelju da ih prođe, naišla sam u tijeku svog novinarskog posla tijekom prošle godine na nove, druge ljude, među kojima su mnogi u teškim situacijama. Neke sam i ugostila kod sebe, jer stvarno nisu imali ništa. A ja nisam imala srca okrenuti glavu od njih, kad nitko nije htio pomoći. Pomogla sam, koliko sam mogla. Ono što sam jela ja, podijelili smo. I tako su mi u život ušle, između ostalih, i dvije osobe prošle godine. Okolnost nasilja u obitelji spojila nas je. Mladić Ž. B. tridesetih godina, bježeći pred nasilnim ocem, a opet za svojim djetetom koji mu je supruga odvela sa sobom nekoliko mjeseci prije napustivši obitelj, došao je iz okolice Slavonskog Broda, u strahovitom stresu. Bez ičega, bez novaca, bez hrane, odjeće, bez ijednog papira. Bez ičega. Od institucija nitko nije htio popustiti da ga primi u takvoj situaciji, iako smo okrenuli niz brojeva, a i zajedno smo posjetili neke. Uz to, bio je i bolestan. Postupak utvrđivanja tjelesnog oštećenja čeka od prošle godine i do današnjeg dana nije pozvan na vještačenje. Uglavnom, dogodilo se to da sam ga o svoj trošak, koji je iznosio preko 5.000 kuna smjestila na tri mjeseca u Zagrebu, nadajući se da će institucije postupiti po dužnosti. Ali ništa. On se i zaposlio i počeo raditi na dva i pol mjeseca, u jakim bolovima kralježnice. Posudila sam mu novce, uz dogovor da će mi polako vraćati kad zaradi. Kad je zaradio, dao mi je do kraja prošle godine u dva navrata po 500,00 kuna. Kako je dobio otkaz, vratio se kući. I onda je stalo vraćanje. Na jedno vrijeme, od nekoliko mjeseci, uz prekinutu komunikaciju. Dobivenom socijalnom pomoći plaća režije kod kuće. Od zasluženih plaća ne znam što je napravio, nema veze. Ali novac nije vratio i ne vraća od prosinca. Unazad mjesec dana rekla sam mu da ću medijski obraditi ovu temu – rekao je da će se zaposliti i da će mi vratiti. Njegovoj supruzi, K. B., također tridesetih godina, posudila sam 2.000 kuna, u njegovoj prisutnosti, u svojem stanu. Zamolila me da joj posudim na dva tjedna, radi plaćanja podstanarstva. Da ne završi na ulici, popustila sam, iako nisam imala, ali izvadila sam na minus. Iako sam kasnije saznala da je lagala, jer novac je trebala za put, a navodno da je posudila još od nekih ljudi i ne želi nikome vratiti. Novac nije vratila od kolovoza prošle godine, stalno govoreći da nema, jer da je samohrana majka – makar je u radnom odnosu. I ne želi ga vratiti, kroz sve mjesece, prekinuvši sve odnose sa mnom, mada sam joj kad joj trebalo čuvala dijete, provodila vrijeme s njom, hranu dijelila pod svojim krovom. To me najviše zaboljelo. Najlakše je samo tako prekinuti odnose. U ovoj mojoj situaciji, gdje sam u međuvremenu i teže oboljela i trebala sam platiti o svoj trošak stacionarnu rehabilitaciju, jer liječničke komisije mi odbacile zahtjev za besplatnom rehabilitacijom – koja mi je neophodna za disanje i ublažavanja bolova, nisu imali smilovanja da mi vrate bar nešto novaca. Predložila sam neka mi mjesečno daju 300 do 500 kuna pa ću čekati nekoliko mjeseci, ali ni taj prijedlog nije urodio plodom. To što se nisam udala, što nemam djece, prevagnulo je u odluci da se ne potrude vratiti novac. Uz to sam uz sve ostale nedaće i osoba s invaliditetom, uz četiri teške operacije unazad deset godina. Ništa ih nije dotaknulo u srcima da pošteno vrate, jer brzo se zaboravi kad se nekome pomogne. Njihov nemar doveo me do prosjačkog štapa na niz mjeseci – od plaća nisam ništa imala, jer kamate su me doslovce “jele”. Da mi nije bilo rođakinje koja me je hranila, ne znam kako bih izdržala. Uskoro ću podići privatne tužbe, jer vidim da nema druge. Ovo njihovo ponašanje me dokrajčilo, a još čekam jednu osobu da odreagira i pošteno vrati posuđeno nakon dugo mjeseci čekanja.

To su teške situacije, kojih nisu ni svjesni oni koji ih naprave. Sve se odrazilo na moj život. Fakultet nisam mogla platiti, morala sam odustati od nekih stvari u koje sam godinama ulagala strahoviti trud, a i zdravlje se dosta uslijed svega narušilo.

Posudili ste novac od nekoga? Nemojte si u životu dopustiti da ga ne vratite. Jer ne možete ni zamisliti što taj netko, s druge strane, prolazi – zajedno s ostalim članovima obiteljima. Nemojte si nikada dopustiti da donesete odluke da ne vratite, idući u životu po smjernicama da taj netko s druge strane ima – jer ne znate situacije u kojima živi, po tome je li udana/oženjen – jer ne znate situacije i zašto je to tako, po tome ima li djecu – jer ne znate razloge istog, po tome je li osoba s invaliditetom ili nije – jer ne možete si ni zamisliti svaki dan koji mora preživjeti.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 01.07.2016