Žrtva ove 'vražje kampanje', pokrenute od ljudi koje sam donedavno smatrala prijateljima, nisam kao osoba s invaliditetom, premda i invaliditet ovdje ima svoju ulogu

 

Razmišljam o tome zašto mnoge divne osobe pate, a to ničim nisu zaslužile. S druge strane, nisu rijetki ni oni kojima je svakodnevica širiti klevete i laži, spletkariti, ismijavati i ponižavati, pa i kad je riječ o osobama s invaliditetom.

Pogotovo čovjek o tome počne razmišljati kad ga bolest prikuje za krevet, nepokretan, nemoćan…

Biti različit teško je breme. Često izoliranost i samoća stvore takvu bol da to krhka duša ne može podnijeti. Jer što preostaje ako nisi prihvaćen? Socijalna isključenost, čini ti se da je to jedini izbor.

No, ipak ostaje jedan paralelni svijet koji nudi druge vrijednosti, a u kojem je čovjek zaštićen od zla ovog svijeta. A zar se ne isplati kročiti na takve staze? Neopterećen materijalizmom i pokvarenošću, slobodan od svih nakaradnosti, neiskrenosti, maski koje se tope poput voska.

Ovo pišem jer sam u posljednje vrijeme izložena spletkama i lažima kojima je cilj da me se deskrititira i ponizi, poništi me kao osobu. Žrtva ove 'vražje kampanje', pokrenute od ljudi koje sam donedavno smatrala prijateljima, nisam kao osoba s invaliditetom, premda i invaliditet ovdje ima svoju ulogu. Predmetom ogovaranja i spletki postala sam naprosto stoga što netko hoće mene poniziti da bi sebe uzvisio. Dok o tome razgovaram s nekim dragim osobama od povjerenja, oni mi se čude. Pa, zaboga, što od toga praviš dramu!?, pitaju me prijatelji. To je danas postalo uobičajeno, čovjek je čovjeku vuk, rekao bi Hobbes, s tom razlikom što je vuk ponekad ipak humaniji od čovjeka!

S time se ne slažem. Treba zastati, razmisliti i iskreno si odgovoriti na pitanje: što to mene ispunjava? Zar laži, klevete, ogovaranja, pokvarenost, mito, novac? Ili istina, nada, iskrenost, dobrota, požrtvovnost?

Možda sjaj nečeg prolaznog može zaslijepiti, golim okom ne možeš vidjeti prljavštinu koja se krije u srži materijalnog svijeta. Najgore je kad shvatiš da je sjaj bio u takozvanome ništa. Moramo zapamtiti da dobra srca najviše trpe: daju se previše, vjeruju previše, pomažu previše, nadaju se previše, vole previše - ne tražeći ništa zauzvrat. Ako je to cijena da se stigne do cilja, a to je da budeš prihvaćen i voljen bez obzira na izazove s kojima se budiš i liježeš – neka!

I blago onima koji su izabrali ljubav i istinu za vodilju, to su jedini 'vodiči' na ovom proputovanju koje zovemo život.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 13.09.2016