"Oduševila sam se kad sam čula od Jasne Škrabo kako imate krasnog gradonačelnika Bandića, koji je mnogo napravio po pitanju pristupačnosti grada Zagreba", kaže uz ostalo Milada

 

Milada Lazić (58), iz okolice Šapca, predsjednica je sportsko-rekreativnog udruženja osoba s invaliditetom 'Sve je moguće' u Beogradu. Svojim radom, kako sama kaže, konstantno ukazuje na probleme s kojima se susreću osobe s invaliditetom, ali s osmijehom na licu ih lakše prevazilazi.

"Nastradala sam u prometnoj nesreći 1979. godine. Od tada, dakle od svoje 21. godine, osoba sam s invaliditetom. Na početku bilo mi je neopisivo teško, zapravo nisam prihvaćala invaliditet. Vremenom sam prihvatila to moje novo stanje i da moram živjeti dok ne umrem. Što se tiče rehabilitacije u vrijeme mog stradanja, mogu se pohvaliti da je ona bila puno bolja jer se radilo mnogo više s osobama s invaliditetom nego danas. Jednostavno, u današnje vrijeme, ne postoji mogućnost rehabilitacije za osobe s invaliditetom kad su u određenoj dobi. U smislu primanja pomoći psihologa, fizioterapeuta, u traženju nekog oblika samostalnog života. Jednostavno, osobe s invaliditetom nakon rehabilitacije vrate u obitelj kad smatraju da je liječenje završeno te da je postojeće stanje konačno. U takvim okolnostima roditelji, obitelj i prijatelji, nemaju iskustva u pomaganju i ublažavanju takvog stanja a još je teže samoj osobi koja je nastradala. Njoj nije ni do čega, ona se osjeća najugroženije i najnesretnije. Prije su u rehabilitacijskim centrima radili s nama, terapeuti, liječnici i sve odgovarajuće službe. Sada, uz postojeće institucije, mišljenja sam da mnoge ne rade dovoljno. Dijagnoza mi je kvadriplegija, odnosno ozljeda gornjih ekstremiteta. Samo sam mogla gledati u jednu točku, i ništa drugo. U kolicima sam mogla kratko vrijeme sjediti tek nakon deset mjeseci oporavka. Nakon što sam osjetila pomanjkanje pomoći moji su me roditelji odveli kući na osobni zahtjev. U prvoj bolnici,liječnik je rekao da je ozljeda tako teška da neću moći preživjeti i da je pitanje samo dana dkaa ću početi živjeti kao biljka. To je bio šok za sve nas. Poslije smrti roditelja sam otišla u dom. Imam dvije sestre i dva brata koji su daleko. Mislila sam da mi je spas otići u dom za osobe s invaliditetom. Otišla sam u dom s uvjerenjem da ću moći živjeti normalno, u okruženju s ljudima sličnim meni. Međutim, tek sam tamo naišla na razne prepreke. Nerazumijevanje zaposlenih u domu, uprave doma, tabui su bili očigledni. Mi, mala grupa stanara, počela se boriti protiv takvog stanja. Borili smo se čisto za bolji život i nas korisnika doma i radnika koji stvarno rade. Mnogi su na platnom spisku a ne rade ništa, čak na neki način i otežavaju rad i drugima koji zaista savjesno obavljaju svoj posao. Međutim, meni je Bog dao neku snagu da se borim. Tražila sam načine kako da ljudi shvate da smo i mi samo ljudi. To što smo osobe s invaliditetom ne znači da ne možemo i da ne trebamo sudjeluvoati na svim razinama društvenog života. Pokušala sam na drugi neki način. Jedan prijatelj je gledao kako su osobe s invaliditetom u inozemstvu izuzetno angažirane u raznim društvenim i sportskim aktivnostima. Ni mi nismo imali dovoljno saznanja o našim mogućnostima. U to vrijeme smo se borili za bolje uvjete života, misleći da je to krajnja granica jer tu živiš i nastojiš stvoriti jednu normalnu atmosferu, ljudsku. Ne da spuštamo glavu, već da predlažemo rješenje. Ne znam da li je grijeh reći da 80 posto ljudi u domu ne jede tu hranu jer je neukusna i nekvalitetno spremljena i kao takva često se baca u ogromnim količinama a stanari ostaju gladni. Nismo tražili kavijar, ni meso svaki dan. Tražili smo da hrana bude ukusna. Ako pripremaš krumpir-paprikaš, pripremi ga da stvarno bude krumpir-paprikaš. Samo jedan ljudski odnos. Jedno shvaćanje da smo mi ljudi a ne da se zadovoljavamo s mrvicama. Prva naša aktivnost je bila odlazak u Majdanpek gdje smo išli s prijateljima. Zbog mnoštva stepenica nisam htjela da idem u razgledavanje. Bojala sam se da se prijatelji koji me nose u kolicima ne povrijede. Kasnije su prilagodili mnoge ustanove i zgrade u Majdanpeku da se omogući prilaz osobama s invaliditetom. Taj događaj je bio prije deset godina i potaknuo me da pokušam promijeniti svijest kod ljudi.

Krenula sam s radom u udruzi 'Sve je moguće'. Naši članovi su osobe sa i bez invaliditeta. Trenutno imamo oko 300 članova i ne naplaćujemo članarinu. Cilj mi je ne samo podizanje svijesti široj populaciji o pravima, potrebama, postojanju osoba s invaliditetom već i uključivanje osoba s invaliditetom u sportsko-rekreativne aktivnosti i druge vidove života. Ne kažem da nije potrebno da postoje centri za osobe s invaliditetom, ali ih ne treba izolirati i isključiti iz društvene zajednice. Svakom treba pružiti šansu da se uključi u društvo u skladu s svojim mogućnostima.

Oduševila sam se kad sam čula od Jasne Škrabo kako imate krasnog gradonačelnika, koji je mnogo napravio po pitanju pristupačnosti grada Zagreba. Odmah poslije razgovora s njim otišli smo prošetati Zagrebom. Oduševila sam se. Uvijek, ako postoji želja, naći će se način za svladavanjem prepreka kao što je to vaš gradonačelnik Bandić i dokazao. Ako postoje stepenice može se napraviti mala mobilna rampa koja će omogućiti osobi lakše kretanje. Rješenja su na dohvat ruke ako ima volje. To su sitni primjeri na koje trebamo ukazivati. Problem je samopouzdanje, ponekad i nedovoljna podrška roditelja. Strašno mi je kad netko kaže osoba s posebnim potrebama, jer koje su to potrebe? Mi nismo osobe s posebnim potrebama, mi smo osobe kao i svi drugi ljudi, samo ih na drukčiji način realiziramo. Još je potrebno puno rada na izgrađivanju ljudskih odnosa među populacijom osoba s invaliditetom. Tome cilju trebamo svi težiti, ne kao pojedinci nego kao zajednica dokazati da je sve moguće“, završava svoju priču Milada.

Domagoj Glažar

Objavljeno: 28.10.2016