"Možda nisam jedna od onih koja nešto može savjetovati druge osobe s invaliditetom, ali zasigurno svima želim da slijede svoje želje i mogućnosti, a tada će uspjeh zasigurno doći", naglašava mlada poduzetnica s invaliditetom

 

Albina Žnidar rođena je kao nedonošće, a u prvoj godini života ustanovljeno je da je slijepa. Točan uzrok sljepoće nikada nije saznala. Djetinjstvo pamti kao najljepši period postojanja usprkos potpunom gubitku vida na lijevom i osjeta svjetlosti na desnom oku.

"Zahvaljujući obitelji odrastala sam potpuno uobičajno kao i svako drugo dijete bez teškoća u razvoju", prisjeća se Albina.

"Djetinjstvo mi je bilo ispunjeno igrom i prijateljima. U sredini gdje sam odrasla nitko se prema meni nije odnosio drugačije zbog invaliditeta. Bila sam svjesna da djeca oko mene vide, a ja ne. No, nisam se osjećala drugačije. Djeca su vrlo inteligentna, nemaju vlastitih predrasuda i mnoge poteškoće rješavaju mudro i prirodno. Kada bismo igrali igre u kojima nisam mogla sudjelovati, djeca bi mi ih prilagodila. Stoga uvijek ističem fleksibilnost i najbolje 'rehabilitatore' u dječjoj dobi.

Do puberteta nisam osjećala ljutnju zbog invaliditeta. No, tada me uhvatila potreba da budem ista kao i svi ostali. Bez bijelog štapa pri kretanju. Slijepa gospođa, kod koje sam stanovala pohađajući četvrti razred srednje škole u Americi, pomogla mi je svojim čvrstim stavom ukazujući na značenje korištenja bijelog štapa.#

Albina je spoznala što znači (ne)integriranost iz priča druge djece s istim ili sličnim teškoćama, dok je pohađala osnovnu i srednju škole. Želimo li potpunu integraciju u društvenu zajednicu, kaže Albina, prije svega moramo tako biti odgajani, željeti društvo i moći mu se u nekoj mjeri prilagoditi. Ističe da vlastiti invaliditet ne smijemo 'koristiti' kao svoju osobnost, profesiju ili ga stavljati ispred svega što radimo, želimo i živimo. Nikad za eventualnu neintegriranost u društvo ili getoizaciju, ne smatra odgovornom samo društvenu zajednicu. Polazi od same osobe s invaliditetom i vjeruje da svojim ponašanjem možemo na brojne načine kreirati vlastiti društveni život, prijateljstva i profesiju. Drži da spadamo u vrlo fleksibilnu zajednicu što se najbolje ističe na ulici ili u nepoznatim prostorima gdje će nam zasigurno netko priskočiti u pomoć.

"Upisavši Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, imala sam oko sebe vrlo svjesne mlade ljude koji su imali normalan odnos prema meni kao prema osobi", nastavlja Albina. "Mislim da bi bilo isto bez obzira gdje ja studirala, jer vjerujem da ja svojim ponašanjem 'postavljam pravila', to jest sama kreiram odnos okoline prema sebi."

Albina se prisjeća samostalnog putovanja sa 18 godina u SAD kada nije naišla na loša ponašanja okoline. Vedrina i optimizam ne znače da ona nema problema u svakodnevnom životnom funkcioniranju. Ističe da su teškoće najčešće vezane uz onu istu problematiku koja obuhvaća sve nas u ovoj društvenoj zajednici, bez obzira na postojanje invaliditeta ili ne, na spol, boju kože ili koju drugu moguću različitost. Njezin temperament i činjenica da ju ne zadovoljavaju konstante ili monotonija navele su je na samozapošljavanje otvaranjem vlastite tvrtke.

"Kad sam otvorila tvrtku bilo mi je dvadeset i devet godina i nisam imala potpunu viziju što ću i kako ću raditi", kaže Albina.

"Bilo mi je najbitnije da radim na otvorenom tržištu rada, da ne radim jedan te isti posao i da me okolina percipira kroz radne sposobnosti ili nesposobnosti. Primarna djelatnost mi je bila promidžba i organizacija događaja, jer sam smatrala da mi takav pristup radu nudi brojne mogućnosti i aktivnosti. Nipošto ne mogu pričati samo o lijepim stvarima, trenucima i apsolutno jednakome tretmanu radne okoline.

Prvi projekt bio mi je dvodnevna organizacija Dječjih dana koji su obuhvaćali kompletan dječji program. Od tematskih sadržaja, shoppinga i dječjih animacija do igre i zabave. Veliki projekt koji je uključivao više od petnaestak suradnika, medijsku promociju i iznajmljivanje prostora. Danas isto ne bih preporučila ni jednom poduzetniku početniku. No, s ovakvim odmakom i iskustvom moram reći da sam više nego ponosna na taj potez. Brzo nakon toga započela sam s pripremom i radom na drugom promidžbeno-organizacijskom projektu, a to je bio Božićni koncert. Nastupili su Ivana i Marija Husar, te Matija Dedić. Tu sam se također dobro naradila, ali koncert je bio izvrstan i iskustvo je nemjerljivo. Kako me okolina dosta počela percipirati kao samozaposlenu osobu s invaliditetom, te uključivala u svoje edukacijske radionice, pričaonice i debate, počela sam surađivati s različitim organizacijama, Zavodom za zapošljavanje i školama. Tako danas najviše radim organizacijsko-edukacijske poslove.

U početku je moja nova radna okolina bila začuđena odlukom jedne mlade slijepe osobe za pokretanjem vlastitoga posla. Bilo je tu različitih razmišljanja i predrasuda koje bi obično bile izrečene od ljudi koji i nemaju puno povezanosti sa samozapošljavanjem ili vođenjem vlastitih poslova. To me nije demotiviralo. Bilo je puno više onih koji su takav potez podržavali i bili blagonakloni. Vjerujem da sam jedna od onih koja je „probila led“ i da će kasnije biti lakše samozapošljavati se drugim mladim ljudima, bez obzira imaju li ili ne vidljivu različitost. Podrška cijele obitelji u teškim trenucima bila je najbitnija i motivirala me za dalje.

Priznajem da ima dana kada nekoliko puta u par sati odlučim da ću prestati voditi vlastiti posao, jer je doista odgovorno a ponekad i vrlo naporno. Ali kad se osvrnem na sve učinjeno, neprestanu mogućnost rada u novim poslovnim aktivnostima i na ljude koji sudjeluju u mom poslovnom životu, već sedam godina opstajem na tržištu rada što me zaista veseli.

O položaju osoba s invaliditetom vrlo je nezahvalno bilo što reći, jer smatram da je on individualne naravi. U Hrvatskoj generalno svi zajedno još učimo nove načine funkcioniranja, birokracije i međusobnih odnosa osoba sa i bez invaliditeta. U procesu učenja uvijek je moguće pogriješiti. Bitno je zajedničkim razgovorima i promišljanjima te greške koregirati za bolje opće funkcioniranje. Tu bih istakla važnost suradnje državnih institucija i osoba s invaliditetom, razumijevanja realnih potreba i međusobnog pomaganja.

Načelo kojim se rukovodim je - znam ono što želim, ali još bolje od toga da znam ono što ne želim. To bih istakla kao točku od koje polazim pri otkrivanju vlastitih potencijala, novih prilika i načina funkcioniranja.

Možda nisam jedna od onih koja nečim može savjetovati druge osobe s invaliditetom, ali zasigurno svima želim da slijede svoje želje i mogućnosti, a tada će uspjeh zasigurno doći. Nema većega uspjeha od osobnog zadovoljstva, a ono je garantirano kroz uživanje u onome što radimo i kako živimo", zaključuje Albina.

Božica Ravlić

Objavljeno: 06.06.2016