Pomoću riječi se izražavamo, ali pomoću šutnje govorimo. To je 'govor duše' koji prožima sve aspekte života u kojemu nije važno imaš li invaliditet ili ne

 

Riječi su neophodne u svakodnevnoj komunikaciji, no više od njih snagu ponekad daje šutnja. Najplodonosnija je kod srodnih duša. Dovoljni su pogled, možda dodir ruku, zagrljaj, i može započeti govor titrajima srca.

Često puta se zaista nađemo tako isprazni kad nekome pokušavamo objasniti svoje stanje, osjećaje, raspoloženje, tajne dubina srca, a na kraju shvatimo da nismo naišli na razumijevanje. Dapače, naišli smo na ponižavanje, ismijavanje, čak odbacivanje, zloupotrebu. I zato uistinu treba paziti kome se povjeravamo, kome govorimo o sebi. Ovo sam, više puta, tegobno shvatila kao osoba s invaliditetom.

Ne kaže se badava: ne stavljajte vrednote pred nedostojne ljude. Nikada ne znamo koga imamo pred sobom, a ako nas se počne vrijeđati onda je prekasno. Na bilo koji način: verbalno, ignoriranjem, ravnodušnošću. Ono što je nekome svetinja, počinje se gaziti. I kako da se čovjek osjeća? Nisu rijetke osobe s invaliditetom koje su sa mnom podijelile ovo iskustvo.

Riječi mogu biti blagoslov, blagodat, a mogu imati razornu snagu koja može uništiti sve iznutra i ono oko nas.

A zašto postoji potreba da se viče, vrijeđa, proklinje? Nekim osobama s invaliditetom upravo je to opravdanje za ljutnju na svijet kojeg bi trebali biti ravnopravnim dionicima, za tmurno raspoloženje koje 'ne vidi' svo bogatstvo života. Invaliditet, barem meni, ne smije biti izlika za društvenu izolaciju. Svejedno jeste li ili niste prihvaćeni takvi kakvi jeste.

Kako je lijepo kad se riječima donosi utjeha, radost, smirenje.

Šutnja nas može naučiti pravim riječima, onima koje dolaze u pravi trenutak. Upravo velike ideje nastaju u tišini, jer u njoj se dobiva nadahnuće, neopisiva snaga, volja. Pomoću riječi se izražavamo, ali pomoću šutnje govorimo. To je 'govor duše' koji prožima sve aspekte života u kojemu nije važno imaš li invaliditet ili ne. Tu nema mjesta diskriminaciji, nerazumijevanju, odbacivanju...

A s druge strane, mi osobe s invaliditetom često možemo uvidjeti kad netko zloupotrebljava svoju slobodu izražavanja i kreće na put koji ne vodi na dobro. Možemo samo gledati, kao nijemi svjedoci, jer se takve ljude riječima ne može uvjeriti da invaliditet nije ništa drugo nego stanje koje se svakome može dogoditi. I što nam preostaje? Šutnja, jer granica moje slobode završava ondje gdje ugrožava slobodu drugog čovjeka.

Govor ili šutnja? Često puta je potrebno izabrati šutnju. Jer drugačije se ne može, nema se izbora. Ali i jedno i drugo su poželjni kad uzdižu, veličaju osobu sa svim manama i vrlinama, pomažu u izgradnji uljuđenijih odnosa.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 04.10.2016