Ona je studentica Ekonomskog fakulteta u Rijeci, uspješna plivačica u PK Forci, članica plesne skupine 'Magija'... Upoznajte Sanju Polić, djevojku s cerebralnom paralizom koja je živi dokaz da se pozitivnim stavom, borbenošću i voljom mogu premostiti i najzahtjevnije prepreke

 

"Zahvaljujući zdravom stavu svojih roditelja, koji su odgajali starijeg brata i mene jednako, cerebralnu paralizu nisu doživljavali kao nešto posebno i uvijek su me poticali da što više radnji i aktivnosti pokušam odraditi sama. Sa svojim poticanjima i podržavanjem usadili su u mene tu borbenost, želju za napredovanjem. Možda bi me najbolje opisala rečenica: Dobro je, ali može bolje", kaže vesela i pozitivna dvadesetogodišnjakinja Sanja Polić, koja je uspjela pozitivnim stavom dokazati prvenstveno sebi, pa i ostalima da se borbenošću, željom i voljom može spuno toga napraviti i, što je najvažnije, uspjeti u ovom surovom životu.

Djetinjstvo i školovanje

"U istraživanje svijeta i okoline krenula sam ranije nego što je bilo planirano, što je pridonijelo da život doživljavam kao nešto jedinstveno i neponovljivo. Rođena sam sa šest i pol mjeseci, a kao posljedica komplikacija tijekom poroda nastalih uslijed puknuća slijepog crijeva pojavila se sepsa – trovanje krvi. Nakon operativnog zahvata, mama je osjetila trudove. U početku su svi mislili da je to posljedica operacije, međutim uskoro je nastupio porod. Sa šest mjeseci dijagnosticirana mi je cerebralna paraliza.

Cerebralna paraliza je pojam koji označava stanje prilikom kojeg su oštećeni pojedini centri u mozgu, a kod mene su to centri za motoriku. Saznanjem da sam dijete s teškoćama u razvoju ili s posebnim potrebama, moji roditelji su krenuli u potragu za odgovorima. Mišljenja stručnjaka nisu bila obećavajuća, prognozirali su da ću biti potpuno ovisna o tuđoj pomoći prilikom obavljanja svakodnevnih potreba. Međutim, bili su totalno u krivu.

Na sreću, roditelji se nisu pomirili sa činjenicom da se malo toga može napraviti te od samog početka krećem s vježbama, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Samo vježbanje ponekad nije dovoljno da se isprave neke stvari, stoga su potrebni operativni zahvati koji će omogućiti daljnji napredak. Moram reći da sam imala sreće prilikom svih operativnih zahvata koji su izvedeni uspješno i tako omogućili da postignem ono što se smatralo nemogućom misijom – hodanje sa štakama, jer znam da nisu svi te sreće i jednostavno ne završe sve operacije s uspjehom.

U osnovnu školu Gornja Vežica u Rijeci krenula sam sa šest i pol godina, jedina tada osnovna škola koja je htjela primiti djecu s teškoćama u razvoju. Nakon osnovne upisujem srednju Ekonomsku školu koja nije bila moj izbor već je bila nametnuta od strane sustava. Međutim, bez obzira što mi je bila nametnuta i činjenicu da sam obrazovni program pohađala u razredu sa kolegama koji su također imali poteškoće kao i ja, uz vrlo malo integracije s ostalom djecom – na to sada gledam kao na pozitivno iskustvo koje je samo dodatno ojačalo moju želju za što većim osamostaljivanjem i rušenjem predrasuda kojih ima općenito u društvu prema osobama s invaliditetom. Ali, nemojmo se zavaravati, i osobe s invaliditetom također imaju predrasude.

Nakon srednje škole upisala sam Ekonomski fakultet i sada sam na 2. godini diplomskog studija. Tijekom studija uključila sam se u mnoge aktivnosti, od sportskih do onih studenskih. Od 2009. godine predstavnica sam studenata s invaliditetom na Sveučilištu u Rijeci. Jedan od razloga zašto sam se toga prihvatila je i taj da želim motivirati osobe s invaliditetom da slijede svoje interese i da jednostavno ne odustaju. Potaknuti što više mladih da upišu fakultet i na taj način sebi pruže mogućnost lakšeg i boljeg zaposlenja, te konkuriranja na tržištu rada. Osim zaposlenja, studiranje pruža i druge pogodnosti, poput druženja s vršnjacima, izgradnje samopouzdanja…

Jako sam ponosna i na prvi video uradak na Riječkom sveučilištu stematikom pod nazivom 'Studirati s invaliditetom' koji je okupio malu skupinu entuzijasta s ciljem da prikažemo pozitivne pomake u akademskoj zajednici te činjenicu da pozitivan stav otvara mnoga vrata. Studenske dane treba iskoristiti za istraživanje vlastitih interesa, hobija, druženje, ali i stjecanje znanja koje će nam poslužiti kao odskočna daska za napredovanje i usavršavanje. Pritom ne mislim isključivo na znanje koje dobivamo iz područja koje smo izabrali za svoje buduće zanimanje. Iz studiranja treba uzeti sve koristi koje pruža, ali i uživati.

Cerebralna paraliza

Za mene cerebralna paraliza predstavlja izazov jer za sve aktivnosti, krenuvši od onih najjednostavnijih, bilo je potrebno uložiti više energije, truda, ali i eksperimentiranja da pronađem način na koji ih mogu savladati. S ponavljanjem radnji skraćuje se vrijeme koje mi je potrebno za obavljanje određene aktivnost. Danas, zahvaljujući upornosti koja je nekad graničila i sa zdravim razumom, potporom i podrškom obitelji, prijatelja i fizioterapeuta, došla sam do situacije kada mi je dan od 24 sata jednostavno prekratak. Možda će nekima ovo zvučati naivno, ali prepreke su tu da ih preskočimo. Ne dozvoljavam ograničenjima da me sputavaju, ona su tu i neće nestati, ali ih mogu smanjiti i pronaći način da svakim danom pomičem svoje granice. Naravno da i ja, kao i svi drugi, imam svoje 'žute dane i minute' kada nemam volje i kada pomislim da se ne isplati više vježbati i da nema napretka, ali to je kratkog vijeka. Život je jedan i treba ga uživati 'punim plućima'. Trud i upornost se uvijek vraćaju, tako da nema odustajanja.

Sport i rekracija

Na drugoj godini prediplomskog studija konačno je prevagnula želja da se aktivno uključim u sport. Dugo vremena je u meni tinjala ta želja, međutim bilo mi je potrebno dosta vremena da se upustim u tu avanturu. Iako sam uvijek govorila da se nikad neću baviti sportom koji ima veze sa štopericom, no već pet godina se bavim splivanjem u PK Forci. Ovo je dokaz da u životu stvarno vrijedi izreka: Nikad ne reci nikad!

PK Forca okuplja djecu i mlade s različitim vrstama invaliditeta: osobe s tjelesnim oštećenjima, osobe s oštećenjima vida i sluha te osobe s poremećajima u učenju. U klubu djeluje nekoliko sekcija, od terapijske do natjecateljske koje se provode pod stručnim vodstvom trenera.

Mjesec dana nakon dolaska u klub uslijedilo je prvo natjecanje. Natječem se na domaćim, ali i nekim međunarodnim natjecanjima, poput mitinga u Italiji i Austriji.

Godine 2012. postala sam državna prvakinja u svojoj kategoriji i tako postala jedina kategorizirana sportašica s invaliditetom, a ujedno i studentica u PGŽ-u. Nadam se da će mi se uskoro netko pridružiti kako bi pokazali da kada se nešto žarko želi i hoće, onda se to može i ostvariti, bez obzira koliko to u početku zvučalo nemoguće. Za mene plivanje nije samo sport, ono za mene predstavlja izvor pozitivne energije. Onaj trenutak kada skočim u vodu nestaju sva ograničenja, ne postoje poteškoće. Jednostavno, u vodi uživam i ona me hrani.

Nedavno sam započela s još jednim hobijem, a to je suvremeni ples. U početku nisam mogla povezati niti si predočiti kako osoba s cerebralnom paralizom može plesati. Za mene su to bila dva pojma koja su nespojiva, prvenstveno zbog motorike jer kod cerebralne paralize je kvaka u tome da mi nemamo lakoću pokreta, ali na prijedlog prijateljice odlučila sam otići pogledati trening i tako sam ostala. Ono što sam shvatila u ovom kratkom vremenu koje sam provela kao članica plesne grupe 'Magija' jest činjenica da u suvremenom plesu ne postoji krivi pokret. To što moje ruke i noge ponekad ne slušaju i otmu se kontroli, čini izvedbu neponovljivom, drugačijom, a to je u konačnici i bit po čemu se nastupi plesne grupe 'Magija' razlikuju od drugih i po čemu smo zapravo jedinstveni.

Što je život bez dobrih prijatelja

U slobodno vrijeme volim pročitati dobru knjigu, žanr koji mi najčešće dođe u ruke su psihološki krimići i trileri. Naravno, tu su i moji prijatelji bez kojih moj život ne bi bio potpun. Oni su tu da s njima dijelim sve dobre stvari, a one loše se lakše prebrode uz njihovu podršku.

Život je borba i koji puta ne dobijemo svi karte koje poželimo, ali život je samo jedan i ono što dobijemo trebamo iskoristiti najbolje kako znamo i pritom ne odustajati od svojih snova, ma koliko se nedostižni činili. Zahvaljujući bezuvjetnoj podršci, prvenstveno svojih roditelja i brata, ali i mojih dobrih anđela, na dobrom sam putu da ostvarim svoj san – hodanje bez štaka. Znam da nekim će to zvučati nerealno, ali vjerujem da je to ostvarivo i zato nema odustajanja. Samo hrabro naprijed!", kaže za kraj Sanja.

Piše: Melisa Osman Osmanović

Objavljeno: 02.03.2015