"Da bi ostvario svoje snove moraš se prvo probuditi", kaže naša proslavljena paraolimpijka, peterostruka svjetska rekorderka u bacanju diska i tko zna što još sve ne. Žena koja budna korača kroz život!

Paraolimpijka Jelena Vuković ne dozvoljava da zdravstveno stanje predstavlja prepreku. Njezina stvarnost ispunjena je brojnim iskušenjima, padovima i usponima, no razvila ju je u osobu svjesnu vrijednosti malih stvari i trenutaka koji život čine smislenim i ispunjenim.

"Rođena sam nakon trinaest sati muke moje majke Mirne, liječničkom greškom obilježena kao dijete s invaliditetom. Nosim natkoljenu protezu, danas imam trinaest dijagnoza, neke su nastale kao posljedica prvotnog stanja, a neke zaslugama sporta i prometne nesreće. Ljubav prema sportu naslijedila sam od majke odbojkašice i oca Branimira, rukometaša.

Prohodala sam tek sa tri godine kada su mi u Beogradu napravili prvu protezu, a sitni detalji koji su mi se urezali u svijest prate me cijeli život. Iščekivanje majke, ispijanje čaja svaki dan, zbog kojega se i danas kad ga vidim ne osjećam najbolje.

Bio je to početak naše avanture s protezama, zbog kojih smo posjećivali ortopedskog tehničara svaki tjedan kako bi mi popravio ili napravio novu protezu koju bi uspjela razbiti u parku, slomiti skokom s drveta ili igrajući nogomet u parku.

Nedavno mi je majka ispričala da me već s tri godine puštala do trgovine, prateći me skrivena iza stabla u strahu da ne bi pala, a tako izgrađujući moje samopouzdanje na čemu sam neizmjerno zahvalna.

Muke sa školom počele su pri upisu 1981., majka se odmah morala usprotiviti zahtjevu da me upišu u specijalnu školu samo zbog mojih proteza. Ispunila sam bezbroj psiho testova i nacrtala mnoštvo kućica da bih dokazala kako usprkos protezi imam i mozak. Zahvaljujući tome, saznalo se da sam iznadprosječno inteligentna i morali su me primiti u redovnu školu. Polazak u moj prvi razred u Puli, saučiteljicom Marizom koja kaže da su neke sijede vlasi došle s mojim padovima i skokovima sa stabla i 32 divnih ljudi koji su me naučili da nisam drugačija već jednaka. Oni su me branili od zločeste djece koja bi se rugala različitom hodu i obilježili taj bezbrižan dio mog života. Liječnički pregled i doktorica Snježana Bilić, koja me nikada nije htjela osloboditi nastave tjelesnog odgoja, jedan su od faktora mog bavljenja sportom. Nekima nevjerojatno, ali većinu vremena u osnovnoj školi provodila sam na igralištu s košarkaškom loptom.

I dolazi 1986. godina, put s majkom u daleki Kurgan, Sibir, tamo provodim trinaest mjeseci u klinici profesora Ilizarova, a nakon operacije sve je krenulo neplaniranim smjerom. Eksplodirao je Černobil, zatvorili su nas u bolnicu, majka je cijelo vrijeme bila uz mene. U mjesec dana izgubila sam 30 kilograma , dobila ogroman dekubitus i sepsu, bila na rubu. Povratkom kući u rovinjskoj bolnici mi spašavaju život, a bolnica postaje mjesto uz koje vežem lijepa sjećanja i smijeh, te sestre i doktori s kojima i danas dijelim smiješne dogodovštine.

Upisom u srednju ponavlja se priča, dozvoljavaju mi samo upis u ekonomsku, jedinu školu koju nisam željela. Htjela sam biti liječnica, užasavala sam se pomisli od škole koju sam morala polaziti. Odlična u osnovnoj, jedva sam završila prvi i drugi razred srednje, a tada s rastavom mojih roditelja srušio se moj svijet.

Život mi se mijenja ne slučano, već upoznajući vjeru i Isusa, odlučujem promijeniti školu i preko ljeta polažem trinaest ispita razlike i upisujem se u srednju umjetničku školu koju sam završila s odličnim uspjehom. Razmišljala sam upisati medicinski fakultet, ali opet zbog proteze ne uspijevam. Počinjem studirati Teologiju u Rijeci i nakon druge godine počinjem raditi kao vjeroučiteljica kako bih prehranila majku i sebe koja se razboljela za vrijeme boravka sa mnom u Sibiru. Bila je skoro potpuno nepokretna.

Kako sam uvijek voljela sport, nakon osnovne škole počela sam voziti utrke u kolicima, ali to mi je brzo dosadilo, pokušala sam s tenisom u kolicima, košarkom, sve do dolaska na stadion kada sam uzela u ruku disk. Tada počinje moja ljubav prema atletici. Nastupom na državnom prvenstvu 1996. osvajila sam prvo mjesto u bacanju kugle, koplja i diska, te postala državna prvakinja i rekorderka što sam sve do danas. Prvim nastupom na Svjetskom prvenstvu u Birminghamu 1998. godine oborila sam svjetski rekord u bacanju diska i treće mjesto u bacanju kugle. Od tada oborila sam pet puta svjetski rekord u bacanju diska, jednom u bacanju kugle te postala svjetska prvakinja i rekorderka, europska prvakinja i nastupila na četiri paraolimpijade.

Neopisiv osjećaj bio je nastup u Ateni i trenutak kada sam se popela na postolje osvojivši brončanu medalju u bacanju diska. Kad zasvira hrvatska himna tebi u čast, ponosno stisneš medalju pored srca, a suze same krenu trenutak o kojem sanja svaki sportaš. Nadam se i nastupu u Rio de Janeiru, bile bi to moje pete paraolimpijske igre i time bih se oprostila od sportske karijere.

Nižući uspjehe odlučila sam upisati kineziologiju i opet naišla na predrasude i pitanje treba li dozvoliti osobi s invaliditetom upis? Apsurd koji uočava i profesor koji govori zašto sportašici ne dozvoliti upis? Tako sam postala studentica kineziologije i danas sam apsolventica s nekoliko nepoloženih ispita.

Pokušavajući osigurati egzistenciju za majku i sebe radila sam u školi, staračkom domu, na radiju, kao tajnica u udruzi te prije pet godina upisujem studij za ortopedskog tehničara. Završila sam specijalizaciju iz ortopedske tehnike te sam se zaposlila u ortopedskoj tehnici ,svjesna da vlastitim iskustvom s ortopedskim pomagalima mogu pomoći. Nema veće radosti od zadovoljstva kada čovjek kojemu napraviš protezu s njom i prohoda.

Trenutno sam malo u pauzi s treninzima, odnosno treniram samo gornji dio tijela, plivanje i odlazim u teretanu, jer sam nezgodnom na poslu ostala u kolicima od rujna prošle godine. Ponovno se pokušavam dignuti na noge. Ranije sam trenirala dva puta dnevno osim nedjelje, a na pripremama i po osam sati dnevno. Bez treninga nema uspjeha, to zna svatko tko se nečim bavi, a tako je i u životu. Uvijek moramo težiti tome da uspijemo.

Nema ništa ljepše od ljudi koji su uvijek s tobom, u radosti i tuzi, trenutka kad mi kumče kaže "Jelenica moja nisam te dugo vidjela, jako si mi nedostajala." Osmijeh i trk u zagrljaj Kristine, Emanuela, Bojana, Daniela, Gabrijela, Elene, Leona, Benjamina, Katje, Sonje ili ruke koje mi pružaju da pomognu pri mom silasku niz stepenice, to je ono što ispunjava srce, dječja ljubav i iskrenost. Postoje ljudi koji su zauzeli posebna mjesta u mome srcu, potiču moje samopouzdanje i kada sve izgleda besmisleno pored sebe imam Maru, Dariju, Snježanu, Anku, Natašu, Davorku, Cinziu, Sanju, Irinu, Pačića ili Igora, Edu, Nadu, Mikelu,Katju, Ilijanu, prijatelje koji mi kažu ti to možeš i najvrjedniji su na svijetu nakon moje majke.

Ljude koji su bitni dio moga života, moji liječnici, a posebno doktorica Šepuka koja je uvijek tu kad je zatrebam i nastoji mi pomoći svojim znanjem i iskustvom, dr. Nikolića, dr. Modrušan, sestre Gordana i Irena i svi ostale liječnike i medicinske sestre, a pogotovo oni u rovinjskoj bolnici sa kojima sam nekada provodila više vremena nego sa mamom, koji su zbog mojih dijagnoza sastavni dio moga života, a bez njih bi sve to bilo puno teže.

Volontiram u Društvu distrofičara Istre, i sretna sam kada neki dio svoga slobodno vremena uspijem pokloniti i njima. U slobodno vrijeme sviram gitaru i imam dva psa, svoju retrivericu Donu i malu mješanku Evu koje su uvijek obraduju kada nakon dugo vremena i putovanja ponovno dođem kući..

Sportom sam proputovala skoro cijeli svijet, da nisam bila sportašica sigurno nikada ne bih bila na Novom Zelandu ili Australiji i mnogim drugim prelijepim mjestima, s drugim narodima i običajima koji su me obogatili.

Predsjednica sam i trenerica boćarskog kluba BKOSIŽ Istrijana iz Pule, na koje sam vrlo ponosna jer postižu vrlo zapažene rezultate, nadam se da će i njih sport izgraditi kao i mene i naučiti ono najbitnije u životu, ali i u sportu: boriti se i onda kada znaš da si loš, nema predaje, moraš postići što bolji rezultat.

Mi osobe s invaliditetom znamo reći da smo dosta lijeni, zatvorimo se u kuće jer nas je netko krivo pogledao, nešto nam ružno rekao, nismo dobili posao jer imamo neki invaliditet, nismo se upisali u školu koju smo željeli i tomu slično. Život je jednostavno borba iz koje moraš izaći kao pobjednik, jer si vrijedan i jedinstven, a po svome invalidtetu poseban, jer Bog daje samo onima koji mogu nositi. Zato uživaj u životu koji je prekrasan, i ponekad je potreban samo jedan osmijeh da ti uljepša dan. Željala bih završiti svoju priču rečenicom koju volim uvijek imati negdje pored sebe: "Da bi ostvario svoje snove moraš se prvo probuditi!"

Zabilježila: Božica Ravlić

 

 

Objavljeno: 12.05.2014