Ova priča još je jedna od mnogih koja pokazuje koliko znači obitelj, pojedinci bez predrasuda koji su svjesni da svaka osoba ima svoju misiju koju može ispuniti. Iva Hiršl poznaje sebe, svoje vrijednosti, interese i sposobnost. Evo njene priče o životu u svijetu nagluhih osoba

Kada će svijet, posebno oni u društvu koji bi trebali usmjeravati, poticati osobe s invaliditetom da se obrazuju, sudjeluju i kreiraju kvalitetan život, prihvatiti i razumjeti da invaliditet nije prepreka za uspjeh. Ova životna priča još je jedna od mnogih koja pokazuje koliko znači obitelji, pojedinci bez predrasuda koji su svjesni da svaka osoba ima svoju misiju koju može ispuniti. Iva Hiršl poznaje sebe, svoje vrijednosti, interese i sposobnost. Evo njene priče:

Rođena sam mjesec dana prije termina, u blizanačkoj trudnoći u Karlovcu. Bio je to vrlo hladan dan, minus dvadeset Celzija, s više od pola metra snijega. Prve dvije i pol godine su protekle u  normalnom odrastanju. Za mene roditelji nisu ni pretpostavljali da slabije čujem, jer sam se na tri metra udaljenosti odazivala kad bi me pozvali, ali moj pokojni djed je posumnjao da nešto nije u redu s mojom sestrom, pa je uzeo zvono i zazvonio iza njenog uha. Moja sestra nije odreagirala, tada smo imale 2,5 godine. U obitelji ranije nije bilo nikoga tko je rođen s oštećenjem sluha, što je za moju obitelj bio šok.

Što znači roditeljska požrtvovnost

Roditelji su odveli sestru na kontrolu u tadašnji slušni centar Suvag, a ja sam išla s njom kao pratnja. Tek tamo su posumnjali da i ja slabije čujem, jer još nisam tečno govorila. Tada su mislili da sam i ja gluha, jer sam još bila premalena da shvatim što je zvuk i odreagiram na audiometriji, tj. na ispitivanju sluha, kasnije se otkrilo da sam nagluha. Govor je brzo napredovao kad sam dobila slušni aparatić. Kako moja mama uvijek kaže, to je za mene bilo pravo otkriće, procvjetala sam, bila sam vrlo znatiželjno dijete i stalno sam upijala nove riječi i izraze, mogla sam satima ostajati skoncentrirana na vježbe  učenja novog vokabulara i situacijskih priča. Svaki dan me je  mama učila razne pojmove, na sistematski način, primjerice HRANA: sve vrste voća, povrća, meso…PRIJEVOZNA SREDSTVA,  i slično, rezala slike iz časopisa i ispod slike pisala nazive predmeta, crtala… jer nisam mogla na prirodan način, putem sluha čuti nazive predmeta, pojava, događaja… zapravo sam materinji jezik učila kao strani jezik, a pošto je mama profesorica engleskog jezika, znala je što sve trebam znati za svoj uzrast. Naime, u tome joj je pomogla jedna žena koja je odgajala dijete oštećenog sluha čiji roditelji nisu bili u mogućnosti preseliti se u Zagreb, a upoznala ju je dok me u vrtiću Suvag čekala da odradim vježbe. Dakle, ujutro sam išla u Suvagov vrtić, a popodne sam doma učila nove pojmove, to je bila moja svakodnevnica. Pred upis u 1. razred, moji roditelji su željeli da zbog socijalizacije s drugom, čujućom djecom, idem u redovan vrtić, pa su me upisali u vrtić u Karlovcu. Sa sedam i pol godina krenula sam u redovnu osnovnu školu u Karlovcu. Uskoro je buknuo rat u Hrvatskoj i mi smo otišli u Italiju, San Remo, gdje nas je ugostio prvi susjed moje bake u Dubrovniku. Tamo sam 6 mjeseci pohađala prvi razred i taj boravak mi je ostao u lijepom sjećanju, jer sam do tada već znala čitati i pisati. Nakon toga se vraćam u Hrvatsku, u Zagreb.

"Unatoč vrlo dobrim rezultatima na testovima za profesionalno usmjeravanje i odličnom uspjehu tijekom cijelog obrazovanja, psihologinja je savjetovala da upišem školu za cvjećara"

Imala sam sreću da sam imala dragu i krasnu učiteljicu koja me je odmah prihvatila, iako nikad prije nije imala iskustva u radu s djetetom s poteškoćama u razvoju. Kasnije, od 5. do 8. razreda isto nisam imala problema s profesorima, jer sam kroz cijelo osnovnoškolsko obrazovanje bila odlična. Iako sam bila odlična, dvostruko više sam se morala truditi od drugih. Od 5. razreda sam primijetila da se djeca u pubertetu mijenjaju, više su zabavljeni sami sobom. Bili su spremni dijeliti klupu sa mnom, ali s obzirom da sam bila odlična učenica, nije im se svidjelo ako bih dobila bolju ocjenu od njih.

Diskriminacija naša svagdašnja

Prije upisa u srednju školu, išla sam na profesionalno usmjeravanje. Unatoč vrlo dobrim rezultatima na njihovim testovima i odličnom uspjehu tijekom cijelog osnovnoškolskog obrazovanja, psihologinja je savjetovala da upišem školu za cvjećara. Kakva apsurdan savjet! Moj otac se samo nasmijao, naravno da ju nismo poslušali. Odlučila sam se za gimnaziju. Upisala sam se u XII. gimnaziju gdje sam prva dva razreda završila s vrlo dobrim uspjehom, a druga dva s odličnim uspjehom. I tu sam morala uložiti dodatne napore u savladavanju gradiva, u nabavljanju bilježaka od mojih kolegica, često sam koristila više izvora bilježaka, jer mi jedan izvor nije bio dovoljan, s obzirom da je mentalni sklop svake osobe drugačiji, a osim toga svatko pamti sadržaj na temelju svog mentalnog sklopa i ne bilježi sve, nego samo najvažnije podatke, što je meni bilo nedostatno. Posuditi bilješke od kolegica nije uvijek bilo jednostavno, jer nisu svi uvijek bili spremni velikodušno dati ili posuditi svoje bilješke. No, unatoč tome, roditelji su bili ponosni na mene, kao i moj razrednik iz kemije.

Iva sama na svijetu

Prije upisa na fakultet, ponovo idem na profesionalno usmjeravanje, ovog puta je psiholog bio daleko razumniji, rekao je da mogu upisati bilo koji fakultet, jer sam postigla dobre rezultate na svim područjima. I 2008. godine upisujem Edukacijsko–rehabilitacijski fakultet, smjer rehabilitacija. Moji roditelji su bili ponosni na mene, jer sam upala na listu bez plaćanja studija.

Iako mi je Edukacijsko–rehabilitacijski fakultet bio relativno lagan, lakši nego gimnazija i unatoč činjenici da sam uspješno polagala sve ispite i bila među 15 najboljih studenata u svojoj generaciji, često sam se na predavanjima osjećala kao 'Pale sam na svijetu', jer nisam mogla registrirati dodatna pojašnjenja profesora, kao ni njihove šale ili komentare mojih kolegica, a i rad u grupi mi je često predstavljao problem, jer nisam mogla pratiti svoje kolegice s obzirom da, unatoč trudu da slušam i očitavam s usana, nakon nekog vremena sam osjećala zamor. Ono što bih naglasila, gluhi se dominantno služe očitavanjem s usana, a nagluhi se dominantno služe slušanjem, a kao ispomoć im služi očitavanje s usana. Samo 30 posto glasova je moguće očitati sa usana, pa je očitavanje sa usana samo ispomoć u razumijevanju onoga što je netko rekao. Neki glasovi se teško razumiju, npr. k i g, jer se proizvode u unutrašnjosti usne šupljine; neki izgledaju isto na usnama (npr. m, p, b), neki se jako malo vizualno razlikuju (t i l ili z i s).

Obrazovanje mladih s invaliditetom

Iako osoba oštećena sluha ima slušni aparat, on ne zamjenjuje sluh, nego je samo pojačalo zvuka.  Nagluhe osobe imaju veće ostatke sluha, a gluhe osobe imaju manje ostatke sluha i teže govore, mogu čuti, ali ne mogu razumijeti. Dakle, gluhe osobe se više oslanjaju na vid. Također im je slabija ravnoteža, koordinacija pokreta, jer je uho glavni organ za sluh i ravnotežu.

"Trenutno sam  nezaposlena i volontiram u Hrvatskoj udruzi za kreativni razvoj i zaštitu prava (na)gluhih Videatur, gdje mi je želja unaprijediti uvjete obrazovanja i općenito svakodnevnog života osoba s oštećenjem sluha"

Sad sam pri kraju postdiplomskog specijalističkog studija na ekonomiji, smjer Organizacija i menadžment. Radila sam skoro tri godine u udruzi koja se bavi kvalitetnim obrazovanjem mladih s invaliditetom, gdje sam bila voditeljica projekta čiji je cilj bio pružanje podrške i potpore mladima i studentima s invaliditetom, a između ostalog sam inicirala uslugu pružanja daktilografske podrške studentima s oštećenjem sluha kako bi oni mogli ravnopravno sudjelovati i funkcionirati u svim oblicima dostupnosti informacijama. Daktilografija mi je bila pravo otkriće i bila sam oduševljena kad sam otkrila kolika je ispomoć u dobivanju informacija u stvarnom vremenu. Kako sam u sklopu udruge išla na razne međunarodne konferencije, saznala sam da u svijetu daktilografija postoji već od 60-ih godina prošlog stoljeća i da se ta usluga pruža i na fakultetima. Zahvaljujući daktilografiji dobila sam samopouzdanje. Bila sam i članica savjetodavnog tijela Gradske skupštine, u Savjetu mladih Grada Zagreba, te sam zahvaljujući daktilografkinji koju je zaposlila Gradska skupština, mogla pratiti rasprave i sudjelovati u raspravama o problemima mladih i davati mišljenja o odlukama i programima o skrbi za mlade.

Trenutno sam  nezaposlena i volontiram u Hrvatskoj udruzi za kreativni razvoj i zaštitu prava (na)gluhih Videatur, gdje mi je želja unaprijediti uvjete obrazovanja i općenito svakodnevnog života osoba s oštećenjem sluha, u obliku ispomoći daktilografa, tj. usluge hvatača bilješki.

Božica Ravlić

Objavljeno: 16.05.2013