"Osobe s invaliditetom moraju dati svoj maksimum i pokazati se ravnopravnima s ostalima, jer tko će nam pomoći ako se sami ne izborimo za sebe!? Sve što se događa, događa se s nekim razlogom, i zato uživajte u životu", poruka je studentice Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu

 

Djevojka pogleda ispunjenog željemo za znanjem i veselim osmijehom odaziva se na Ana Bulut. Rođena je iz blizanačke trudnoća kao nedonošće u sedmom mjesecu, a liječnici su bebama davali minimalne šanse za život. Slutnje se nisu ostvarile, no Ana ipak nije stigla upoznati sestru blizanku koja je preminula s devet mjeseci. Prva tri mjeseca Ana je provela u inkubatoru, a uzrok nedostatka kisika preranim rođenjem je cerebralna paraliza.

"Razmišljajući danas, kao dvadesetgodišnjakinja, sigurna sam da su roditelji, tada novopečeni mladi bračni par bez iskustva, jako dobro podnijeli stres našega rođenja", govori Ana.

"Odmah su potražili stručnu pomoć, pridržavajući se svih savjeta sa željom da mi omoguće kvalitetno odrastanje. Djetinjstvo mi je bilo ispunjeno brojnim operacijama i rehabilitacijom. Obzirom na tada otežan hod zbog rotacije oba koljena, liječnici su željeli ispraviti moje držanje, što je uzrokovalo neželjene posljedice. U mojoj sedmoj godini, na operaciji produživanja tetiva, ortoped je odlučio korigirati bedrenu kost noge čije koljeno je više rotiralo prema unutra. U dobroj namjeri, no posljedice su ostale zauvijek, pa od tada ne mogu samostalno hodati i koristim štake.

Vraćajući se mislima u prošlost, najdraži period bio mi je dok sam kao dijete svoje stanje doživljavala prirodno i osjećala se potpuno ravnopravno i zdravo. Okolina u kojoj sam rasla i sazrijevala nije mi dozvolila da pomislim na tugu zbog nemoći u pojedinim situacijama. Ipak, s ulaskom u pubertet, sama sam se počela preispitivati s kojim razlogom i zašto baš ja. Sada sam svjesna da nema osobe koja si ponekad ne postavi to pitanje, jer apsolutno svaki čovjek prolazi kroz probleme s kojima se mora nositi.

Završila sam prva četiri razreda osnovne školu u svom malom mjestu Potnjani blizu Đakova, a ostale četiri godine u školi Drenje, po redovnom programu zajedno sa svojim vršnjacima bez teškoća. Bez obzira što sam u školi bila jedino dijete s teškoćama u razvoju, brzo sam se uklopila i bila odlično prihvaćena od svih kolega i učitelja. Kao jednu od boljih učenika dvije godine birali su me za predsjednicu razreda, što mi je bila velika čast. Sve je išlo svojim tijekom, onako kako treba, bez većih prepreka. Srednju školu sam završila u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, položila državnu maturu i evo me sada na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu.

Na život u Zagrebu sam se jako brzo navikla i udaljenost od kuće naučila me samostalnosti. Cijelo srednjoškolsko obrazovanje polazila sam edukativne radionice Udruge Civitas na kojima sam mnogo naučila. Civitas je udruga u kojoj se težište djelovanja odnosi se na provedbu aktivnosti u okvirima medijske pismenosti, promidžbe znanosti, očuvanja zdravlja i zdravog odrastanja mladog naraštaja. Lijepo je i veseli me što je ova udruga nastavila podupirati i pomagati meni i nekoliko djevojka i nakon što smo upisale fakultet.

Osobno, moj najveći uspjeh su teškoće koje sam prebrodila i iz njih izašla još jača s više vjere u život. Etiketiranje osoba s invaliditetom od javnosti i šireg društva stalna je barijera s kojom se nosimo svatko na svoj način. Mislim da se previše ističe naš invaliditet, a rijetko nas se doživljava kao individue sa svojim željama i potrebama. Voljela bih da nam se pristupa prvenstveno kao osobi i tek nakon upoznavanja dobije slika tko smo uistinu.

Svaka osoba ima svoje sposobnosti i talente koje nitko neće prepoznati ako se gleda na ono što osoba ne može bez da se upoznaju sve njezine mogućnosti. Veliki broj osoba s invaliditetom nisu svjesne svojih kvaliteta, pa tako ni ne ukazuju ostalima svoje mogućnosti. Dok se mi osobe s invaliditetom ne angažiramo u razbijanju te nesvjesnosti društva u kojem se krećemo predrasude će i dalje biti svuda oko nas. Smatram da mi možemo mnogo, a stvari koje nam predstavljaju poteškoću obavljamo na drugačiji način. Uz advekatnu pomoć i podršku, nema toga što se ne bih usudila ili rekla da je nemoguće.

Posebnih planova za budućnost nemam, osim da završim fakultet, a sve ostalo što treba doći će samo od sebe. Ne živim u prošlosti i ne gledam previše u budućnost, živim svaki dan najbolje što mogu.

Moja želja i molba osobama s invaliditetom je da daju svoj maksimum i pokažu se ravnopravnima s ostalima, jer tko će nam pomoć ako se sami ne izborimo za sebe? Sve što se događa, događa se s nekim razlogom i zato uživajte u životu. Najbitnije je zapamtiti da sve možemo kada to dovoljno želimo", zaključila je Ana.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 12.02.2015