Žena sa stopostotnim invaliditetom i isto tako velikim srcem, ako se hrabrost i upornost mogu mjeriti u postotcima. Inženjerka medicinske biokemije, majka dvoje djece od kojih jedno ima teškoće u razvoju, blistav je primjer svim onim osobama s invaliditetom koje su se izolirale od društva

 

Žena koja je vođena željom za samostalnošću putovala zacrtanom cestom i dokazala sebi i vama koji invaliditet navodite kao opravdanje za odustajanje od životnih ciljeva da se ipak može. Nije bilo lako, iskustva su dobra i loša, no Sandra Dučić, iznoseći svoju životnu istinu, možda potakne i vas koji ste se učahurili u sigurnost doma da izađete i živite u skladu s vlastitim mogućnostima. Proteklo vrijeme ne možete promijeniti, no budućnost je vaš izbor.

Snažna žena o kojoj pišemo rođena je u Zadru 1967. i s nepune dvije godine oboljela je od dječje paralize. Nakon akutne faze bolesti roditelje su savjetovali da je stave u ustanovu, jer će od struka dolje ostati nepokretna. Tako je provela sedam godina u Krapinskim toplicama i Rovinju. Period koji joj je u magli, premda sigurno nema lijepih sjećanja. Srećom, prije upisa u četvrti razred škole za djecu s teškoćama u razvoju u Centru za rehabilitaciju u Rovinju, roditeljima su savjetovali da je vode kući i školuju u redovnom sustavu, uz objašnjenje da zaslužuje svaku muku koju oni mogu podnijeti. Tada počinje integracija mršave djevojčice pred pubertetom, tihe, tvrdoglave, velikih tužnih očiju u svijet iz kojeg su je izolirali.

"Moja obitelj je moja zvijezda koja me vodi, srž moje kralježnice i bez njih ne bi bilo ni moje volje. Otac mi je svjetioničar, samozatajan i visokomoralan, majka požrtvovna, beskompromisna i temperamentna, sestra moj nedostižni alter ego i nenametljivi anđeo čuvar. Zar mi se onda može išta loše desiti? A izgleda da može", počinje svoju životnu priču Sandra Dućić.

"Živjeli smo na svjetioniku Jadriji, kopnenom linijom 15 kilometara udaljenog od Šibenika. Moj polio od struka na dolje iz godine u godinu, kako sam rasla, bio je sve izražajniji. Desna noga gotovo neupotrebljiva, lijeva sa 50 posto zahvaćene muskulature. Hodati bez pomagala, osloniti se na nogu samostalno, nisam mogla. Ortopetske cipele, štaka, žuljevi, znoj, nestabilnost u gužvi, na stepenicama. Roditelji su me dovodili svaki dan do škole i odvodili doma. Sestra mi je nosila torbu i knjige. Bila sam ovisna i nevidljiva.

Od trinaeste godine počinju mi na Šalati raditi operativne zahvate, korekcije krivog rasta desne noge (stopalo, koljeno). Prohodala sam, naučila osnove rehabilitacije, strahovito mnogo plivala i počinjala ispravljati slomljenu sliku svijeta, po mom modelu uz jaku volju i unutarnju snagu za koju nisam ni znala da imam. Uz roditeljsku podršku i sestrino zaleđe nije bilo teško završiti srednju medicinsku, smjer sanitarni laborant, upisati fakultet u Zagrebu i završiti 1992. kao diplomirana inženjerka medicinske biokemije. Nisam mnogo izlazila, imala sam jako malo prijatelja, ali učila sam s lakoćom i to bez pretjerane ambicije. Jedina zvijezda vodilja bila mi je potreba za samostalnošću. Da sve mogu sama i da ne ovisim ni o kome.

U Šibenik sam se vratila 1992. godine i zaposlila u laboratoriju Opće bolnice. Prvi put nakon 15 operativnih zahvata i muku koju su roditelji sa mnom prošli dobila sam potvrdu HZMO da imam 80-postotni invaliditet i na osnovu toga uvezla svoj prvi auto bez poreza i carine. Vozački sam polagala u Puli 1994. na autu s ručnim komandama, i to u roku od 15 dana koliko sam dobila godišnjeg odmora. Iste sam godine ostala trudna i nakon rođenja sina odlučila bolnicu zamijeniti školom. Slijedećih pet godina predavala sam u Srednjoj medicinskoj školi u Šibeniku stručne predmete i držala vježbe. Položila sam pedagoške predmete na Filozofskom fakultetu u Zadru, uvjerena da je to za mene bolje, jer je obitelj bila zahtjevna.

Sudbina je htjela je da moj drugi sin Marin bude dijete s teškoćama u razvoju. Dijete s LMR i autističnim promjenama u ponašanju. Dobila sam sedam godina produženog porodiljnog dopusta i nakon toga vratila sam se raditi u struku kao magistrica medicinske biokemije u malim laboratorijima primarne zdravstvene zaštite. Trenutno radim u Drnišu, pri Domu zdravlja u kao voditelj poslova, šef. Zaposlena na neodređeno puno radno vrijeme.

Marin je na cjelodnevnom boravku u Centru za rehabilitaciju na Šubičevcu i pohađa sedmi razred. Dino ima 19 godina i student je druge godine Medicinskog fakulteta u Splitu, a moj bivši suprug već tri godine ne živi s nama, plaća alimentaciju i viđa djecu.

U ovo doba globalizacije i informatizacije osobe s invaliditetom brže dolaze do informacija i imaju medij preko kojeg se lakše integriraju i uklapaju u društvo koje se s godinama mijenja i u konačnici prihvaća one koji žele integraciju.

Smatram da su glavni pokretači cijelog sustava stručni radnici (psiholozi, socijalci, defektolozi, logopedi, fizioterapeuti) koji bi trebali svoju struku dignuti na nivo da mogu uvesti promjene unutar društvenih institucija, jer oni znaju koliko je njihovo teoretsko znanje različito od realne situacije i prakse. U zadnjih 15 godina promjene su kardinalne i ne bi trebalo očekivati u ovoj teškoj socijalnoj situaciji veće blagostanje, kad ga nema nigdje. Dobro je da roditelji djece s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom komuniciraju zajedno preko udruga, jer to osigurava vjerodostojnost i daje snagu čovjeku kao pojedincu i udruzi kao pokretaču promjena.

Sa svojim sam invaliditetom naučila živjeti i sazrijevati bez iluzija o društvenoj prihvaćenosti, toleranciji ili empatiji. Zakoni su tako lijepo napisani. Od ružnih stvari najviše me boljelo društveno ignoriranje i birokratska uskogrudnost. Neočekivanu ljudsku dobrotu doživjela sam mnogo puta od često i nepoznatih osoba. Zato daleko od toga da sam ogorčena, a znam da mnoge osobe s invaliditetom jesu. Imati invaliditet u ovom društvu znači biti nevidljiv i nepotreban i kao takav prepušten svojoj obitelji ili samom sebi. Kao žena čak mogu manipularati ako me zaustavi policija na cesti ili čak zaplakati da izazovem sažaljenje, ali razumijevanje ne očekujem.

Kako djeca rastu sve sam opuštenija i radujem se novom danu. Prošle godine dobila sam rješenje od HZMO-a kojim mi priznaju 100-postotni invaliditet zbog donjih ekstremiteta i kralježnice. Vozim auto, redovito idem u teretanu poslije radnog vremena i preko zime na bazen. Ne stignem mnogo toga napraviti što bi htjela i nadam se, uvijek se nadam, da za mene postoji još jedno bolje mjesto i vidim da je to istina", zaključuje Sandra.

Piše: Božica Ravlić

 

Objavljeno: 07.10.2014