Podijelila sam svoju životnu priču sa željom da mi se pridružite u borbi protiv nepravde i diskriminacije na koju nailazimo kada se želimo zaposliti. To nije u redu prema nama osobama s invalioditetom, našim obiteljima i onima koji vjeruju u nas i podržavaju to što radimo

"Društvo nije dovoljno socijalno osjetljivo prema osobama s invaliditetom, moramo se boriti svakodnevno sa svojim poteškoćama, ali mnogo je gore boriti se sa onima koji nas ignoriraju, smatraju nas manje vrijednima i nerijetko nesposobnima da živimo život kao i ostali.  Da radimo, imamo obitelj te da budemo korisni često i više od ostalih za to isto društvo jer smo naučeni trpjeti, boriti se , dokazivati da možemo jer zaista možemo. Niti jedan oblik invaliditeta nas ne smije spriječiti da odustanemo, nikada , pa čak i onda kada nam je najteže", započinje svoju priču Dolores Kamenar Čokor.

Hrabra i uporna

"Rođena sam prije 24 godine, rodila sam se 3 mjeseca ranije. Roditelji nisu znali da će biti  posljedica. Na redovnom liječničkom pregledu rečeno im je da imam cerebralnu paralizu, pa je tako krenula borba mojih roditelja i mene. Za  život uz svu moguću pažnju, ljubav i njegu kako bih izvukla najviše od sebe u borbi s invaliditetom. Otac je s moje nepune dvije godine otišao dragovoljno u Domovinski rat kada sam imala nepune dvije godine, za to vrijeme mama je preuzela sve obaveze i brigu o meni. Do četiri i pol godine uopće nisam mogla hodati, kasnije sam počela po prstima, pa su mi operirali tetive. Operacija se pokazala uspješnom jer mi se hod malo popravio. To nije bilo dovoljno već sam morala cijelo vrijeme ići na rehabilitacije i vježbati kod kuće kako bi održavala svoje stanje i eventualno barem malo poboljšala. Sjećam se da sam kao mala uvijek sanjala upravo ono što nisam mogla ostvariti, pa sam uvijek govorila kako ja želim biti balerina, rolati i  skijati. Moji roditelji su divni i uvijek su govorili da mogu sve, samo treba to dovoljno željeti i biti uporan. Od malena sam bila uporna i nisam si dozvolila da odustanem, bilo mi je bolno, teško i naporno, ali sam to smatrala normalnim. Posjetila sam puno doktora, kiropraktičara i i stanje mi je uvijek osciliralo. Od svih terapija najdraže mi je bilo terapijsko jahanje pa sam tako u četvrtom razredu osnovne škole išla povremeno u obližnji konjički klub družiti se s konjima. Nisam se bojala i roditelji su se čudili tome, ipak nisam ja baš bila tip od ravnoteže i stabilnosti. U konje sam uvijek imala puno povjerenje, to su divne životinje i beskrajno sam im zahvalna. Zahvaljujući terapijskom jahanju stanje mi se malo poboljšalo. Otac mi je obećao da ću jednog dana imati vlastitog konja, znala sam to će od roditelja zahtijevati veliko financijsko odricanje. Dobila sam konja da mogu jahati kad  god poželim. Budući da je i moj susjed osoba s cerebralnom paralizom, te  još nekoliko osoba s invaliditetom u okolici svima smo ponudili da mogu doći na jahanje kad god žele. U to sam vrijeme pohađala srednju ekonomsku školu i bilo je teško uskladiti obaveze, uz jaku volju potaknuo me pubertet i želja da se dokažem pred drugima. Imala sam sreću te u osnovnoj i srednjoj  školi uvijek imala prijatelje i učitelje, profesore koji me nikada nisu smatrali manje vrijednom već su me štitili pred ostalima kada je trebalo. Ne gledam te ljude kao krivce, mislim da je problem neznanje o mogućnostima osoba s invaliditetom. Društvo je uvijek, danas malo manje, gledalo na nas sa sažaljenjem i kao na višak koji je najbolje zatvoriti u ustanove ili u kuću jer mi ionako ne možemo učiniti mnogo. 

Ljubav je univerzalni lijek 

Nakon završene srednje škole, otišla sam na rehabilitaciju u Varaždinske Toplice kao i svake godine i upoznala dečka koji je  bio tamo na rehabilitaciji te smo prohodali. Iste godine upisala sam na Filozofski fakultet u Ljubljani, smjer pedagogiju jer nisam uspjela upisati u Zagrebu, a silno sam željela to studirati. Bilo me je strah kako ću sve to, ipak je to  druga država, jezik, kultura. Tamo sam upoznala puno prijatelja koji su mi pomagali i podržavali me. Slovenci imaj drugačiji stav prema osobama s invaliditetom. Čim sam počela s predavanjima vidjela sam jako puno osoba s posebnim potrebama koji su studenti kao i ja, neki su imali svoje asistente i osjećala sam se dobrodošlo i prihvaćeno. Oni čak imaju i neke povlastice kao izlaziti na više rokova od ostalih, znajući da mi moramo puno više pažnje posvećivati svom zdravlju. Primijetila sam da i u njihovim javnim i državnim ustanovama ima veliki broj zaposlenih osoba s invaliditetom. Nakon prve godine studiranja ostala sam trudna što me  iznenadilo, ali prihvatila sam trudnoću i dijete kao početak predivnog poglavlja u mom životu. Odlučila sam da studij nastavim od kuće,  u Sloveniji je to moguće za vrijeme trudnoće i prve godine djetetova života. Još za vrijeme trudnoće vjenčala sam se s prije spomenutim dečkom, tadašnjim zaručnikom.  On je predivan suprug, otac, moj najbolji prijatelj, oslonac, izvor podrške i ljubavi. Dijete zahtijeva puno brige i pažnje i potpuno sam se posvetila sinu te od trudnoće uopće nisam vježbala niti išla na rehabilitaciju i nije mi žao. To se odrazilo na moje zdravlje i svjesna sam da se pod hitno moram rehabilitirati no nastavak priče mi to ne dozvoljava. Nakon što je sin navršio godinu dana trebala sam biti redovita na predavanjima, no to nije bilo moguće pa sam se ispisala s fakulteta i odlučila da ću potražiti posao koji mi je bio neophodan da se mogu brinuti za obitelj, obzirom da i suprug ima problema s poslom. Tada sam nakon sedam mjeseci što sam provela na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje dobila priliku raditi na stručnom osposobljavanju u gradskoj knjižnici u Ludbregu.

Borba protiv diskriminacije

Isprva sam se veselila, no za par dana život mi se okrenuo naglavačke. Nazvao me je tadašnji ravnatelj Dubravko Bilić koji mi ponudio posao zamjene, ali samo na dva do pet mjeseci najkasnije do Božića te mi rekao kako on misli da je bolje prihvatiti stručno osposobljavanje koje traje godinu dana.  Nisam ni sanjala da je to velika laž. Dubravko Bilić otišao je na četiri godine, zaposlivši kao zamjenu stranačku kolegicu. Prije njezinog dolaska objasnila sam da mogu zaposliti mene i dobiti novčane poticaje, ali nisu željeli. Nikada se nisam osjećala toliko poniženo i jadno. Nastavila sam raditi svoj posao kao da se ništa nije dogodilo, nadajući se da će ipak pronaći rješenje za mene. Znala sam što se može dogoditi i upisala izvanredno studij multimediju u Varaždinu, za što sam odvajala ono nešto malo što je ostalo od bijednih 1600 kuna. Prvi semestar su mi još nekako dopustili da pohađam fakultet, ali kasnije su rekli da ih to ne zanima. Kao da sve to zajedno nije dovoljno. Bilo je naporno,  posao, fakultet i dijete,  o zdravlju ni da ne govorim, no zacrtala sam si cilj koji moram ostvariti. Zaista mogu reći da  me je posao u knjižnici ispunjavao, s radošću i veseljem sam ga obavljala, ali ipak bojala sam se  nepravde i da ću na kraju ostati na ulici što se i obistinilo. Tvrde da nemaju novaca,  a drže zaposlenu osobu za koju moraju izdvajati puno plaću. Brinem i o ostalim osobama s invaliditetom, što će biti s njima? Do kada će trajati ta diskriminacija koja se provodi, a o njoj se rijetki usude progovoriti? Zakoni postoje na papiru, ali se ne provode, grad Ludbreg nema niti jednu zaposlenu osobu s invaliditetom. nemojmo dopustiti da se to provodi i drugdje. Podijelila sam svoju životnu priču sa željom da mi se pridružite u borbi protiv nepravde i diskriminacije na koju nailazimo kada se želimo zaposliti. To nije u redu prema nama, našim obiteljima i onima koji vjeruju u nas i podržavaju to što radimo.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 17.08.2013