Svima su nam usta toliko puna prava i zaštite, da smo zaboravili obveze i odgovornost. Zaštićena su djeca, osobe s invaliditetom, radnici, žene, bolesni. Svi. I svi imaju pravo na sve, ali odgovornost za ništa

 

Čini se da život istinu nije bez smisla za ironiju. Ili što god to bilo, ako kojim slučajem nije ironija.

Znao sam da moj dio priče o problematičnoj djeci i roditeljima, o lošem odgoju, neće i ne može završiti nakon samo dvije kolumne, znao sam da ću prije ili poslije morati opet pisati o tome. Ali nisam se nadao da će to prije ili poslije biti toliko prije. Nisam nikako očekivao da će se tako brzo dogoditi nešto što će, na neki perfidan način, dati težinu mojim ranijim tekstovima.

U Tehničkoj školi Čakovec u utorak poslijepodne dogodio se incident. Profesor Franjo Dragičević se fizički obračunao s dva problematična učenika i nastao je kaos. Priča se prvo, navodno, primirila, ali kasnije je rečeno da je incident prijavljen te je, logično, upletena i policija. U pitanju su djeca i nasilje, što je praktički otvoren poziv za medije – koji se hrane crnilom otprilike onako kako se strvinari hrane mrtvim životinjama ili udruge državnim novcima – pa su se, naravno, upleli i oni. Mediji, ne strvinari i udruge. Sve je, dakle, bilo spremno da se čovjeka razapne, skupa sa sustavom i društvom koji su ga proizveli.

No tada se dogodio obrat.

Umjesto pravobraniteljice i kojekakvih drugih zagovaratelja svih onih potlačenih u našem nazadnom društvu, počeli su se javljati drugi prosvjetni djelatnici. Učitelji, nastavnici, profesori. Počeli su se javljati i dijeliti svoja iskustva koja je najbolje opisati kao zastrašujuća, jer ono što prosvjetni djelatnici doživljavaju od djece i njihovih roditelja ravno je najstrašnijim izmišljotinama holivudskih kreatora bezazlene zabave za mase. Svi su oni, kako sami kažu u svojim ispovijestima, Franjo.

Samo što je ovo stvarnost. Još strašnije, ovo je svakodnevnica.

Pitate se ima li sve to uopće veze s mojim kolumnama o autizmu, ADHD-u, neodgoju, djeci i roditeljima? Ima, jer sam upravo o tome pisao. Ne o tome da ADHD i autizam ne postoje, kako su neki protumačili prvu od dvije vezane kolumne, nego o tome da je sve više neodgojene i, u konačnici, opasne djece kojoj se oprašta neoprostivo ponašanje. Jer su djeca, jer su osjetljiva pa samim time i zaštićena skupina. Baš kao što se osobama s invaliditetom gleda kroz prste zato što su osobe s invaliditetom. Biti dijete s invaliditetom u tako oblikovanom društvu? Da ne znamo bolje, pomislili bismo da je riječ o duploj premiji. A neki je itekako koriste kao izgovor. Opravdanje.

Prije nego nastavim, želim napisati nekoliko rečenica koje će biti svojevrsna digresija, ali ujedno i važan dio priče. Prije nego vi nastavite, pažljivo pročitajte sljedeći odlomak, jer ne želim i ja opet biti Franjo.

Ne, ne mislim da su ADHD i autizam izmišljeni i, ne, ne mislim da je biti dijete s invaliditetom ili roditelj djeteta s invaliditetom premija. Znam da nije, jer smo moja obitelj i ja to prošli. I ja sam nekoć bio klinac u školi i, vjerovali ili ne, nisam uvijek imao bradu. Ne mislim da su sva djeca grozna ili da su isključivo grozna, kao što ni sve osobe s invaliditetom nisu zločesti ljenjivci. Ne mislim da djecu, osobe s invaliditetom i druge ranjive skupine ne treba zagovarati i štititi. Dapače, treba to raditi još odlučnije, još snažnije. I na kraju, ne opravdavam nikakvo nasilje, pa ni ono koje je profesor Dragičević primijenio na školskim delinkventima. Huliganima.

No što je drugo mogao? Što je drugo trebao? Što biste vi učinili na njegovom mjestu?

Priča o trendu autizma nikada nije bila o autizmu. Bila je o društvu u kojem je različitost postala opravdanje za loše stvari. O društvu u kojem je svatko zbog nečega zaštićen, a nitko za ništa odgovoran.

Svima su nam usta toliko puna prava, diskriminacije i zaštite, da smo zaboravili obveze i odgovornost. Zaštićena su djeca, osobe s invaliditetom, radnici, žene, muškarci, bolesni, zdravi. Svi. I svi imaju pravo na sve. Ali odgovornost za ništa.

Stvorili smo svijet u kojem nejednaki ne postaju jednaki, nego jednakiji od jednakih. Stvorili smo svijet u kojem djeca zlostavljaju učitelje, a učitelji na to ne smiju reagirati, posebno ako djeca imaju teškoće.

Stvorili smo svijet u kojem se od osoba s invaliditetom očekuje malo i za to malo ih se nagrađuje kao da je puno.

Stvorili smo svijet u kojem je borba protiv diskriminacije postala najgori oblik diskriminacije. Svijet u kojem zaštićeni zlostavljaju nezaštićene.

Svijet u kojem smo svi mi Franjo zbog nekoga čija su prava važnija od naših.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 10.12.2018