Zašto bi ijedna osoba s fizičkim invaliditetom morala afirmaciju tražiti u sportu? Zašto ne u znanosti? Zašto slavimo sportaše i manekenke, a ne znanstvenike?

 

Kada čovjek piše, kada piše za portal koji se čita – zapravo, kada čovjek javno piše bilo što i bilo gdje – izlaže se. U najgorem slučaju, izlaže se pogibelji, što su mnoge javne osobe i osjetile na svojoj koži, i to u onom najgorem značenju te riječi u ovom kontekstu. Međutim, izlaže se i na, recimo to tako, najnižoj razini. Izlaže se mišljenjima i kritikama ljudi koji ga ne znaju, a koji nerijetko imaju potpuno drugačije mišljenje, koje se ne boje iskazati – i to ne uvijek na sasvim adekvatne načine. I to sve nije nikakav problem, jer je, u slučaju novinarstva, dio posla, dio nužne profesionalne odgovornosti. Osobno, najteže mi leži ona unutarnja strana priče. Uistinu nije uvijek lako otvoriti dušu i sa svima, dobronamjernima i onima koji to nisu, podijeliti svoja razmišljanja. Prilično intimno, vjerovali ili ne.

Ako sada s neviđenim nestrpljenjem očekujete nekakvu osobnu temu, ili senzacionalno važnu ideju zbog koje ću riskirati život, ili barem stražnje gume, onda ćete se razočarati. Naravno, ne bih pisao o nečemu za što ne vjerujem da je važno. No nije nevjerojatno ni neočekivano. Čak ne znam ni hoće li tko imati bitno drugačije mišljenje. Sreća zbog guma, još su dobre.

Cijela današnja kolumna se zasniva na jednoj rečenici – živimo u svijetu i u vremenu iskrivljenih vrijednosti.

Mogao bih sada vrlo lako ući u svjetonazorsku raspravu. Bilo bi lako, bilo bi čitano – puno čitanije nego što će ovo biti – ali bilo bi totalno krivo i nepotrebno, da ne spominjem i puno opasnije za gume. Ne, ova je priča o malo drugačijim vrijednostima. Manje popularnim, ali barem podjednako važnim.

Često u zadnje vrijeme po društvenim mrežama iskaču motivirajući filmići u kojima osobe s fizičkim invaliditetom rade čuda. Dižu masivne utege, penju se na najviše planine, bore se s protivnicima u potpuno neravnopravnim uvjetima. Lista ovih uistinu kolosalnih podviga je dugačka, u tim ćete filmićima vidjeti svašta.

Nepobitno je da je zdrav život, koji podrazumijeva fizičku aktivnost, vrlo važna stvar. Ne samo za osobe s invaliditetom, nego za svakoga. Sukladno s tim, mislim da je jedan od boljih novijih trendova, ako ne i jedini istinski pozitivan, upravo bavljenje sportom. Treniranje, fizičko usavršavanje, održavanje forme na ovaj ili onaj način. Nema, dakle, nikakve sumnje da je riječ o pozitivnoj stvari, posebno za osobe s fizičkim invaliditetom. I sve više ljudi se time bavi. Odlično.

Pa u čemu je onda problem?

Ne znam kako vama, no meni u toj slici malo toga štima. Razmislite. Osoba s invaliditetom naporno, krvavo radi kako bi postigla nemoguću ravnopravnost. Lijepo je, zdravo je, motivirajuće je. Ali je krivo. Osoba bez jedne ruke može imati najjaču desnu ruku na svijetu, ali ta desna ruka nikada neće biti bolja od desne i lijeve ruke zajedno. Čovjek nesumnjivo zaslužuje veliko poštovanje, ali meni njegov uspjeh izgleda kao neuspjeh. Žeđ za dokazivanjem koju pokušava utažiti u čaši slane vode, jer obična voda nije dovoljno dobra. Bavljenje sportom i top forma su super stvar, ali ne ako predstavljaju bijeg od samoga sebe. Mogao je biti i boćar, ako već voli sport. Ili šahist.

To me dovodi do još nečega što me tu muči, nečega što je primjenjivo baš na svakoga. Zašto je fizičko jedino mjerilo? Zašto bi ijedna osoba s fizičkim invaliditetom morala afirmaciju tražiti u sportu? Zašto ne u znanosti? Zašto slavimo sportaše i manekenke, a ne znanstvenike? Ne bi li svaka izvrsnost trebala biti prepoznata i jednako vrednovana? Kada će obrazovanje i inteligencija biti jednako važni kao snaga i spretnost?

Pitanja je puno, odgovora znatno manje. Nije mi cilj umanjiti ni omalovažavati ničiji trud ni uspjeh, ljudima koji su potakli ovu kolumnu uistinu se divim. Ali želim da se svi zamislimo i zapitamo, kada možda već sutra vidimo novi takav filmić, što zapravo stoji iza tog uspjeha. Tko se tu kome dokazuje i tko koga motivira. Na kraju krajeva, motivacija je kompleksna stvar – ne mora poštovanje biti izvor motivacije, to mogu biti i manje plemenite i pozitivne stvari.

Bilo kako bilo, bavite se sportom. Dokazujte se u nečemu što vas veseli, ali budite sigurni da to veseli vas, ne druge.

A što je najvažnije, nemojte bježati od onoga što jeste. Tek ćete se onda moći dokazati sebi. I zadobiti istinsko poštovanje drugih.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 24.07.2017