Činjenica je da postoji jedna civilizacijska skupina, jedna manjina, koja nije naročito profitirala od modernih trendova, ako uopće jest. Naravno, govorim o osobama s invaliditetom

 

U zadnje vrijeme se trudim barem malo skratiti kolumne – s jedne strane, i meni je brže, ako ne i lakše, napisati kraći tekst, a s druge strane, ljudi danas uglavnom teže brzom pristupu informacijama. Teško da se u mojim kolumnama nalaze kakve informacije, no što brže pročitate kolumnu, imate više vremena za druge, informativnije stvari. Međutim, rijetko kada zapravo i uspijem u svom plemenitom naumu. Bojim se da ni danas neću uspjeti, jer sam odlučio uhvatiti se u koštac s jednom vrlo složenom temom. Možda će vam se činiti kako ono što čitate baš i nema pretjerano veze s osobama s invaliditetom, ali čak i ako ne naznačim povezanost, nadam se da ćete ju, ako razmislite o svemu, moći sami pronaći.

Kolumnu sam počeo s nečim što u zadnje vrijeme pokušavam, a nastavit ću je s nečim o čemu u zadnje vrijeme često pričam i razmišljam. Zapravo, cijela kolumna će biti o tome. Ne znam točno ni što to jest, ali znam da ima veze s osobama s invaliditetom, iako o tome malo tko na taj način razmišlja.

Ja nisam pretjerano star čovjek – istina, nema veliku težinu kada to kaže netko tko se u tridesetima smatra djetetom – no puno toga sam prošao u životu i itekako se sjećam jednog drugačijeg vremena. Ne, nisam nostalgičar i ne mislim da je prije bilo bolje. Ali bilo je drugačije. Ljudi su bili drugačiji. No neću pisati o tome kako je bilo, jer puno je važnije kako je sada.

Živimo u svijetu u kojem se zaboravilo na odgovornost i obveze, a u centar svega su se stavila prava. Svatko ima nekakva prava, i poželjno je i pametno imati prava, bilo kakva. Osim prava na odgovornost. Ne želim davanjem primjera ulaziti u teme koje će odvući pozornost sa stvari koja mi je bitna, no čini mi se da je dovoljno spomenuti trend sve niže izlaznost na izbore, a što više razmišljam, čini mi se da je i globalni pad nataliteta barem djelomično produkt ozračja u kojem je, uz manjak odgovornosti, a zahvaljujući neutaživoj žeđi za pravima, svatko postao središte svog sebičnog, neodgovornog svemira. Naravno da uzrok svim ovim modernim pojavama, spomenutim i nespomenutim, nije samo ta sumanuta potraga za pravima, ali mislim da je ona uvijek bar dio problema – nekada veći, nekada manji.

U takvoj konstelaciji vrijednosti, mnoge su populacijske skupine došle u prvi plan. Teško je reći jesu li ti ljudi samo iskoristili povoljnu klimu, ili je povoljna klima nastala baš zbog djelovanja velikog dijela populacije rascjepkanog po tim skupinama, ali rasprave o koki i jajetu također nisu osobito važne za današnju priču. Činjenica je, međutim, da postoji jedna skupina, jedna manjina, koja nije naročito profitirala od modernih trendova, ako uopće jest. Naravno, govorim o osobama s invaliditetom.

Pravo pitanje je zašto smo u startu ove gužve ostali po strani i zašto i dalje stojimo po strani, iako gužva još traje. Ne znam imam li odgovore, a i vrlo je upitno koliko uopće vrijedi ovo što ću napisati, ali čvrsto vjerujem da ipak ima nekakvog smisla i da barem djelomično objašnjava ovu situaciju u kojoj se nalaze osobe s invaliditetom, a o kojoj – mogao bih se kladiti – prije niste razmišljali na ovakav način.

Da bih objasnio svoje razmišljanje, moram se poslužiti jednom teorijom koja mi zvuči vrlo logično, a koja pokušava shvatiti pojavu toliko izraženog domoljublja u zemljama poput Hrvatske. Ukratko, upravo zato što je kroz gotovo cijelu svoju povijest Hrvatska postojala i opstajala na raznim civilizacijskim i kulturološkim razmeđima, zbog čega je nerijetko svoje granice morala i krvavo braniti, razvio se vrlo jak nacionalni identitet koji je samo dodatno jačao zbog pokušaja da ga se nasilno zatomi. U slučaju Hrvatske domoljublje je produkt ovih povijesnih fakata, no njih je, kako bi se domoljublje bolje objasnilo, moguće zamijeniti i propagandom i politikom. No vratimo se mi na našu temu, nije In Portal politički niti geopolitički medij. Dakle, zamislite sada na jednoj strani Hrvatsku s izraženim domoljubljem, a na drugoj strani bilo koju državu za koju mislite da je, zbog drugačijih povijesnih okolnosti, puno manje domoljubna od Hrvatske. Bilo koju. Jeste? Ako jeste, imam za vas novi zadatak. U glavi zamijenite sada tu drugu državu s grupom osoba s invaliditetom, a Hrvatsku zamijenite, primjerice, s grupom pripadnika LGBTIQ zajednice. Počinjete li već shvaćati na što ciljam? Da, donekle ima veze s onim o čemu sam laprdao prošli tjedan.

Pripadnici LGBTIQ zajednice cijelu su svoju povijest, ili barem ovu noviju, bili suočeni s potlačivanjem i agresijom, skrivanjem i aktivnom diskriminacijom i neprihvaćanjem. Suočeni su s tim i sada, ali su počeli odgovarati na jednako agresivan i aktivan način, baš kao i mnoge druge manjinske ili na drugi način specifične skupine ljudi. Ali ne i osobe s invaliditetom. A za to ćemo, ako u obzir uzmemo formulu koju sam opisao, razlog lako naći u povijesnim okolnostima. Ne možemo reći da živimo u svijetu koji nam je prilagođen i naklonjen, ali svijet nikada nije bio agresivno protiv nas. Iskreno. Nikada nismo postojali i opstajali na civilizacijskim i kulturološkim razmeđima, niti smo svoje granice morali krvavo braniti. Stoga nikada nismo ni razvili nacionalni identitet koji bi mogao dodatno jačati zbog pokušaja da ga se nasilno zatomi. Sve to mi nismo, ali neki drugi jesu. Zahvaljujući povijesnim činjenicama ili manipulacijama. Sasvim svejedno, zapravo.

Što reći na kraju? Teško je biti pametan. Mislim da je nevažno jesam li u pravu što se tiče objašnjenja i priče o povijesti. Važno je da prepoznamo kako je sadašnjost jedino pravo vrijeme za dobre poteze. A domoljublje je dobar potez.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 29.01.2018