Sebični smo, nepristojni, lijeni. Mislimo samo na sebe, neugodni smo prema drugima i baš ništa ne želimo napraviti sami. I ne, ne pokušavajte mi govoriti da generaliziram. Naravno da nismo svi isti

 

Evo mene opet na vašim ekranima u neobičnom trenutku. Uvijek me živcirao onaj televizijski izraz mali ekrani, a mislim da više nije baš ni točan. Digresija. Nevažno. Zabavljam se pišući. Zahvaljujem na razumijevanju.

Dakle, evo mene opet na vašim ne baš malim ekranima, jednog neuobičajenog dana. To bi bilo točnije. Ne znam odgovara li vam više ponedjeljak ili utorak, ali pretpostavljam da vam je, zapravo, svejedno. Bilo kako bilo, ako vam je ponedjeljak kojim slučajem draži, vjerujem da ćete brzo doći na svoje. Do tada, istrpite me utorkom. Barem još danas. A ne morate ni danas. Neću ja plakati.

Čini mi se da se dugo nisam ponavljao. Što je odlično, jer danas hoću. Moram. Preaktualno mi je ono o čemu ću pisati. Meni, osobno. Pričam s ljudima, osobama s invaliditetom, i to samo izlazi u privatni eter. Kao nekakva javna tajna koja nas sve guši. Istina koju svi znamo, a nitko ju ne želi reći. Odnosno, govorimo to jedni drugima, ali na van branimo potpuno drugačiju sliku.

Ta javna tajna je da su osobe s invaliditetom grozne. Sebični smo, nepristojni, lijeni. Mislimo samo na sebe, neugodni smo prema drugima i baš ništa ne želimo napraviti sami. I ne, ni ne pokušavajte mi govoriti da generaliziram. Naravno da nismo svi isti. Ali to je ono što mi, osobe s invaliditetom, mislimo o sebi u globalu. I uglavnom smo u pravu.

U samo nekoliko dana sam imao dva razgovora s dva prijatelja s invaliditetom i u oba se ovo provlačilo kao svojevrsni zaključak. Ponavljam, o ovome jesam već pisao, pisali su i drugi, ali još uvijek mi je fascinantno. S jedne strane, to je super – osobe s invaliditetom su ipak samo osobe. Prosječni smo, obični. Zločesti koliko i dobri. Kao i svi drugi. Htio sam napisati da se s druge strane ne mogu oteti dojmu da su kod osoba s invaliditetom ove negativne crte puno izraženije. I onda mi je sinulo – isto kao što će naš dojam o boji nekog predmeta ovisiti o boji njegove okoline, isto tako je sasvim moguće da dojam o karakteru osoba s invaliditetom ovisi o karakteru koji smo im unaprijed pripisali. Jer ako unaprijed mislimo da su svi dobri, onda oni zločesti izgledaju još zločestije. Možda naša negativnost nije izraženija, možda je to, dakle, samo privid. Naravno, ovaj koncept mi kvari činjenica što to o sebi mislimo sami – možda teorija ne drži vodu, a možda i sami nasjedamo na stereotipe o sebi. Možda je jednostavno istina da smo previše samokritični. A možda i nismo.

Kao ni tisuću puta do sada, ni danas neću otkriti toplu vodu ako kažem da su osobe s invaliditetom predrasudni junaci, mučenici, jadnici, žrtve i dobričine. Nitko neće poći od pretpostavke da smo pokvareni, sebični, zli, škrti i nepristojni. To je naš arhetip.

Međutim, istina je puno drugačija. Očito. Od svoje okoline puno tražimo, još više očekujemo, a sami smo malo toga spremni dati, ako išta. U svojem nezadovoljstvu onda počinjemo biti neugodni, agresivni. Frustrirani, destruktivni i samodestruktivni. Oni koji su nam bliski znaju kakvi smo – možda nam to toleriraju, a možda i ne, to ovisi i o njima i o nama. Ali oni koji nas ne znaju, oni imaju samo arhetip, samo predrasudu od koje mogu krenuti i na njoj temeljiti svoj stav. I onda smo za njih, za većinu, uvijek u pravu, jer možemo biti samo dobroćudni mučenici. Kao posljedicu toga imamo stalna žicanja, sebična traženja sitne pravde, maltretiranje okoline – psihičko, fizičko, seksualno, bilo kakvo – i slične gadosti koje mahom ostaju nekažnjene. Ili, još gore, opravdane.

Znate što? Živcira me to. Živcira me ta slika bezgrešnih svetaca, ali još više me živcira slika koju stvaramo jer nam se sve pušta. Jer ako jedan kripl na cesti viče gadosti za lijepom ženom, a mnogi to rade, vjerujte mi, to će vrlo brzo postati arhetip za sve nas, ako već i nije.

Curo, nije svetac koji ima loš dan niti je idiot – iako bi se o ovome drugom moglo diskutirati – vrati se i odalami mu šamarčinu takvu da ispadne iz kolica. Možda onda drugi put neće.

Ako žica novce za nekakvu terapiju, to ne znači nužno da je država zlo koje ništa ne da sirotom invalidu, niti da mu je ta terapija uopće neophodna – iako može biti korisna – žica jer može žicati, jer to prolazi.

Ako mu slučajno nitko ne želi pomoći, to ne mora značiti da je jadan i sam, nesretnik – možda je samo jako zločest ili toliko nesklon prilagodbi i kompromisu da su se ljudi od njega maknuli i odbili raditi ono što ne moraju kako bi se zaštitili.

Znam da sam rekao da su predrasude i stereotipi pozitivni, i dalje mislim da jesu. Ali možda je vrijeme da – ako ga već moramo imati – promijenimo svoj arhetip.

Ja ne želim biti svetac, dobričina i mučenik čim me ugledate. Ali dopustite da to postanem, čak i ako sam stereotipni zločesti metalac.

U protivnom, ako sam predodređen biti dobričina, mogu postati samo nešto drugo.

Osobe s invaliditetom su i zločinci i junaci. Ovo prvo im ne tolerirajte, ali im dopustite da postanu ovo drugo.

Čak i ako nikada ne skupe hrabrosti, volje i pameti za promjenu vlastitog arhetipa.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 24.04.2018