Ante Tomić kada je spominjao osobe s invaliditetom nije u svom humoru morao biti politički korektan, ali je morao biti društveno i moralno odgovoran

 

Već je dosta tinte, posebno ove virtualne, proliveno posljednjih dana na lik i djelo kolege Tomića, kolumnista Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije. Zapravo, nije dosta – definitivno bi trebalo još, sve dok ga to ne zaboli više nego ona kanta koja mu je ispražnjena na glavu na splitskoj Pjaci. Sve dok ga to ne zaboli kao što je njegov tekst zabolio mnoge ljude u Hrvatskoj.

Međutim, ja se neću baviti Antom Tomićem, nego nečim na što je ukazala njegova neopreznost, ako je uistinu bila riječ o neopreznosti. A nadam se da je. Po tko zna koji put, pitanje je složeno i dotiče se puno tema koje su više ili manje povezane, isprepletene. Bilo bi tu materijala za nekoliko dužih tekstova, no ja ću i ovaj put pokušati biti što sažetiji. Kolumna nije dobra ako čitateljima ne ostavi prostora i volje za vlastitim zaključcima, možda i nekim sasvim novim pitanjima, na koja svi zajedno možemo pokušati pronaći odgovor kasnije.

Pitanje koje me ovaj put muči, a za koje je kolega Tomić više nego jasno pokazao da ima veze i s osobama s invaliditetom, još je jedno u nizu osnovnih ljudskih prava – pitanje slobode govora. Konkretnije, gdje završava sloboda govora, a počinju uvrede, omalovažavanje, diskriminacija? Kada sloboda govora postaje govor mržnje i kakva je tu uloga novinara, ljudi koji žive od slobode govora? Što je politička korektnost? Ok, pitanja je već i previše, krenimo i s ponekim odgovorom, ako odgovora uopće ima.

Nemoguće je objektivno i otvoreno pričati o slobodi govora, ako prethodno ne spomenemo širi kontekst. Živimo u doba velikih promjena. I nemojmo se zavaravati, te se promjene ne događaju samo u Lijepoj našoj – cijeli svijet prolazi kroz jednu veliku krizu identiteta. Ideološke borbe i podjele su često mučne same po sebi, no one za sobom donose i rušenje i promjene sustava vrijednosti i moralnih vertikala društva, a posredno ili neposredno i mnoge geopolitičke zanimljivosti i opasnosti. U tu priču, širu sliku na koju više neću tu trošiti prostor, uklopilo se i naizgled minorno pitanje slobode govora. No, ono je, zapravo, možda i ključno.

Svi ćemo se složiti da je vrijeme kada smo morali paziti, strahovati što ćemo reći, sada daleko iza nas. Ja sam, srećom, izbjegao život u tom vremenu. Bar toliko da ga se ne sjećam. No, ipak se ne mogu oteti dojmu da je ta sloboda govora koju mi danas živimo u svojoj biti samo vješto prikrivena iluzija. Jezični konstrukt kojim se neki od nas mogu služiti da bi vrijeđali druge, odnosno, da se nekima, pod prijetnjom nezamislive moralne i društvene odgovornosti, licemjerno uskrati upravo ta sloboda, to temeljno ljudsko pravo.

Kako inače objasniti da kolega Tomić potpuno neometano, od medija i javnosti praktički nezapaženo, otvoreno vrijeđa najugroženiju populaciju? Kako jedan od najčitanijih hrvatskih kolumnista i autora bez ikakve moralne odgovornosti piše ono što je napisao? Mislite li da bi tako bilo da je vrijeđao neku od "osjetljivijih“ nacionalnih manjina? Mislite li da bi tako mogao vrijeđati žene? Ja mislim da bi jaču reakciju javnosti izazvao da je u pogrdnom kontekstu spominjao vlasnike pasa. Ili mačaka.

Ovo, međutim, nije samo pitanje slobode govora i moralne odgovornosti. Ovo je i pitanje profesionalne, novinarske odgovornosti. Medijske odgovornosti. Društvene odgovornosti. Jer, budimo sasvim iskreni, mediji su ti čiju sliku svijeta mi zapravo gledamo. A upravo oni su u ovom slučaju višestruko zakazali. Prvo zato što je jedna od perjanica novinarsta, jedan od nositelja prava na slobodu govora, iskoristio to pravo da na potpuno neumjesan način piše o osobama s invaliditetom. Drugi su put mediji zakazali kada nisu na to reagirali. Ne dovoljno. Ni blizu. Javno je uvrijeđeno na tisuće ljudi u Hrvatskoj, a da za to nitko nije snosio ni zrnce bilo kakve odgovornosti. Istina, kolega Tomić se naknadno i, čini mi se, nevoljko ispričao, ali ne prije nego je, u nesvještom pokušaju pravdanja svog ranijeg teksta, zapravo potvrdio sve o čemu ovdje pišem.

I ne, nemojte misliti da mi je politička korektnost jako bitna. Dapače, za nju mislim da je samo ukrasni omot koji skriva sustavnu nebrigu, indiferentnost, društvenu i moralnu neodgovornost. Ante Tomić nije u svom humoru morao biti politički korektan, ali je morao biti društveno i moralno odgovoran. Više nego što bi to morao biti netko tko nije u poziciji u kojoj se on nalazi. Biti novinar, društveni komentator i kritičar, zbog svega ovoga što sam ranije napisao, znači imati određenu moć. A moć sa sobom treba nositi odgovornost, nikako nedodirljivost i bezgrešnost.

Turbulentno vrijeme u kojem živimo potpuno je poremetilo sustave vrijednosti. Životinje su postale važnije od ljudi, a sloboda govora je moćno oružje privilegiranih. No, opet ću ponoviti da smo mi, osobe s invaliditetom, dobrim dijelom krivi za ovu situaciju u kojoj se predugo nalazimo. Jer upravo nam trenutni društveni i moralni kaos daje priliku da oblikujemo novu sliku samih sebe, onakvu kakvu mi želimo da drugi vide i gledaju u budućnosti. Da podsjetimo javnost i medije da smo važniji od pasa i mačaka. Ili da smo barem jednako važni.

Društvena percepcija je sada mekana poput užarenog čelika. No neće takva još dugo biti, a na nama je da zamahnemo čekićem dok još imamo vremena.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 05.12.2016