Riječi vam neće ukinuti osobnu invalidninu. Riječi vam neće oduzeti osobnog asistenta. Ali ljudi hoće

 

Kada ste osoba s invaliditetom i pišete o problemima osoba s invaliditetom, imate nepresušan izvor tema. Dobro, da budemo potpuno korektni, to je vjerojatno točno za bilo koju skupinu, bilo koji dio populacije. I nije da time umanjujem naše probleme. Ni njihovu ozbiljnost, ni njihovu kompleksnost, ni njihovu brojnost. Jednostavno je tako – ljudi imaju probleme. Svi. I svakome su njegovi problemi najveći, što je sasvim u redu.

Ipak, koliko god tema bilo puno – čak su i raznolike – često se neki momenti, neke ideje prelijevaju i pojavljuju, barem djelomično, u većini tema koje su nam bitne. Kao neki OSI lajtmotiv. Što je najčudnije, te ideje često imaju obilježja nekakvog kvantnog paradoksa – kao Schrödingerova mačka koja je istovremeno živa i mrtva, te ideje su istovremeno važne i nevažne. Postoje u nekakvom društvenom limbu u kojem se o njima ne priča jer su nevažne, sve dok ih netko ne spomene kao jako važnu stvar. Bitan argument za nešto ili protiv nečega.

Jedne od tih ideja sam se i ja već ranije dotaknuo, možda i više puta. A sada ću joj posvetiti i cijelu kolumnu. Baš namjerno. Neka ideja prestane biti lajtmotiv i postane punokrvna tema.

Politička korektnost po definiciji je "izraz koji predstavlja izbjegavanje gesti, ponašanja ili uporabu izraza koji predstavljaju ili se mogu protumačiti kao vrijeđanje ili omalovažanje određene društvene skupine ili manjine". Definicija je s hrvatske Wikipedije i čini mi se prilično točnom. No idemo malo pojednostaviti, možda i banalizirati stvar – primijenimo definiciju na našu populaciju. Ako je netko politički korektan, reći će vam da ste osoba s invaliditetom. Ako nije, reći će invalid. Invalidna osoba. Bogalj. Kripl.

Istina je da me, vjerojatno kao i većinu vas, zasmeta kada čujem neki od ovih "krivih" izraza. Ali znate što mi se sve češće čini? Naučeni smo mrziti te izraze, jer nam onda netko može reći da nas više voli i da je učinio više za nas zato jer nam tepa da smo osobe s invaliditetom. A ona teta ili striček za koje smo invalidi nas mrze. I sigurno noću jedu djecu s teškoćama u razvoju.

Osobno, sve češće u neformalnom razgovoru koristim ove "nekorektne" izraze. Vjerojatno je to nekakav spontani bunt protiv stalnog nametanja političke korektnosti, ali isto tako iskreno mislim da su takve sitnice odličan način opuštanja atmosfere i približavanja kriplova običnim smrtnicima. S druge strane, to je i krivo. Ako želimo mijenjati društvo, ako ga želimo podučiti, onda je upravo politička korektnost idealan početak. Ona je prvi udarac čekića koji bi trebao razbiti one famozne barijere u glavama, kako ih neki zovu. Mi smo osobe s invaliditetom, i to je nešto što moramo naučiti našu okolinu prije negoli krenemo korak dalje.

Međutim, ne smijemo postati žrtve političke korektnosti. Ne samo zato što je lako pretjerati i izazvati suprotan učinak. Nego zato što su to samo riječi. Riječi vam neće ukinuti osobnu invalidninu. Riječi vam neće oduzeti osobnog asistenta. Riječi vam neće pomoći da se ujutro dignete iz kreveta niti će vam odobriti ortopedsko pomagalo. Ali ljudi hoće.

Riječi su krasna stvar i moramo ih znati pravilno upotrebljavati, ali još je važnije znati prepoznati od koga dolaze i zašto. Jer riječi nisu ni dobre ni loše. Ljudi jesu.

Politička korektnost je moćno oruđe. Iskoristimo ga na pravi način. Za promjenu.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 06.02.2017