Svaki dan pratim djecu sa spinalnom mišićnom atrofijom. Pratim njihove roditelje. Već sam napisao da im se divim i pokušao objasniti kako im se ne divim na onaj patetični način koji svi mi mrzimo

 

"Kada čovjek vidi svoj kraj, želi znati da je imao neku svrhu u životu. Kako će svijet govoriti moje ime u godinama koje dolaze? Hoću li biti poznat kao filozof? Ratnik? Tiranin? Ili ću biti car koji je vratio Rimu njegovo pravo ja?"

Film je Ridley Scottov Gladijator iz 2000. godine, a riječi su to Marka Aurelija – kojeg glumi briljantni Richard Harris – posljednjeg rimskog cara iz razdoblja poznatog kao Pet dobrih careva, koje označava period najveće moći, slave i prosperiteta Rimskog carstva, od 96. do 180. godine.

Iako je Marko Aurelije stvarna povijesna ličnost, dio je ovo, naravno, potpuno fiktivnog razgovora koji car vodi s izmišljenim generalom Maksimom Decimom Meridijem, glavnim likom za čije je utjelovljenje Russell Crowe dobio Oscara.

Car je nezadovoljan onim što je Rim postao i onim što mu ostavlja, uključujući svog krvnog nasljednika Komoda, kojeg sjajno portretira Joaquin Phoenix, pa se razgovor između Marka Aurelija i Maksima nastavlja otprilike ovako.

"Želim da postaneš zaštitnik Rima nakon što umrem. Opunomoćit ću te samo s jednim ciljem, da vratiš moć Rimljanima i okončaš korupciju koja ga je osakatila. Prihvaćaš li ovu veliku čast koju ti nudim?"

"Od sveg srca, ne."

"Maksimo, baš zato to moraš biti ti."

Iako sam film pogledao nebrojeno mnogo puta, toliko da cijeli tekst znam gotovo napamet, ipak sam, gledajući ga ponovno u petak, kod ove verbalne razmjene mislima odlutao daleko, a opet blizu. Do današnje kolumne.

Kako će svijet govoriti ime današnjih careva, onih koji s modernih de jure, ali ne nužno i de facto neimperijalističkih pozicija moći velikim dijelom upravljaju našim životima? Zapitaju li se oni kada ovo što se Marko Aurelije zapitao u filmu? Jesu li oni na pozicije došli iako ih nikada nisu željeli, kao što je trebao Maksimo? Ili baš zato što su ih silno željeli, kao Komod u Gladijatoru?

Složena su to pitanja na koja nemam prave odgovore, a i ovi koje ću vam ponuditi su sve samo ne jednoznačni.

Kako uvijek polazim od pomalo ciničnog, možda i nihilističkog stajališta da pravi altruizam ne postoji – jer svaki čovjek i za najaltruističniji čin kao nagradu dobije barem osjećaj zadovoljstva, osim ako je sociopat – tako uvijek, možda preoptimistično i naivno, polazim i od toga da nitko ništa ne radi iz isključivo sebičnih i apsolutno zlih namjera.

Članovi vlade i vlada, saborski zastupnici, predsjednici stranaka i raznih odbora, političari općenito, članovi povjerenstava i komisija, predsjednici udruga. Brojni drugi, znani i neznani. Svatko tko na bilo koji način odlučuje o nama i u naše ime. Svi oni. Ne mogu i ne želim vjerovati da im je većini, ako ih već ne mogu isključiti sve, jedini ili inicijalni motiv za djelovanje sebična moć. Častohleplje.

Mišljenja sam da na bilo kakvu poziciju moći većina pretendenata želi doći iz definitivno egoistične, ali u srži dobrohotne namjere da spase stvar od drugih pretendenata za koje, očito, misle da će s te iste pozicije činiti zlo, i pritom je sasvim nevažno hoće li to zlo činiti iz neznanja ili iz loših namjera. Ista logika, a nerijetko i retorika, razlog je za ambiciju što duljeg zadržavanja na tronu moći. Ako već ne prije, egoizam u tom trenutku postaje problem. Jer posezanje za moći i njezino zadržavanje nije odgovor na pitanje "Jesam li ja najbolji izbor?", nego "Kako će svijet govoriti moje ime u godinama koje dolaze?". Zato moć najviše zaslužuju oni koji je ne žele. Zato dosezanje moći nikada nije pobjeda, nego poraz.

Međutim, ovaj dijalog između Marka Aurelija i Maksima nije primjenjiv samo na careve i generale. Primjenjiv je i na Rimljane. Primjenjiv je na sve nas. Zapitate li se vi kada kako će svijet govoriti vaše ime u godinama koje dolaze? Što biste odgovorili nekome tko vam nudi moć? Biste li je na kraju prihvatili? Koliko dugo biste je zadržali i što biste s njom činili?

Svaki dan pratim djecu sa spinalnom mišićnom atrofijom. Pratim njihove roditelje. Već sam napisao da im se divim i pokušao objasniti kako im se ne divim na onaj patetični način koji svi mi mrzimo, nego na neki drugi, valjda nepatetični način. Ne znam. Ali to je glupo i sada obrisano lebdi digitalnim ništavilom. Ne divim im se. Jednostavno su fantastični, a vi sami shvatite kako i zašto.

Neki od tih klinaca, oni u najtežoj situaciji, još uvijek nemaju pravo na spasonosni lijek, Spinrazu.

Zbog njih me Gladijator natjerao na razmišljanje. Vas može natjerati iz bilo kojeg razloga. Jer logika je najčešće, pa tako i tu, apsolutna.

Što današnji moćnici očekuju da će o njima u godinama koje dolaze govoriti roditelji djece koju su odbili i uporno odbijaju spasiti? Da li im je to uopće važno? Mogu li iskreno reći da je to izvan dosega njihove moći, koju prečesto tako grčevito drže i pravdaju se da je jedino oni ispravno znaju i mogu koristiti?

Što možemo učiniti mi, obični Rimljani? Činimo li išta, ako već vidimo da carevi ne žele ili ne znaju? Moć nam se nudi, svaki dan. Ali mi ne samo da je ne želimo, nego je se i bojimo prihvatiti.

Ima li među nama koji Maksimo Decimo Meridije? Ili smo svi Komodi?

Car Marko Aurelije, stvarni Marko Aurelije, bio je i veliki mislilac, jedan od predstavnika filozofske škole stoicizma. Iako vjerojatno nikada nije imao namjeru to učiniti javnim, niti na bilo koji način to objaviti, iza njega je, između ostalog, ostalo i 12 knjiga bilježaka, poruka samom sebi koje su prvi put objavljene još davne 1559. godine. Kolumnu sam započeo lijepim, ali lažnim carevim citatom. Završio bih je zato jednim stvarnim citatom iz njegovih 'Meditacija', kako je ovo nenamjerno djelo kasnije nazvano. Citatom koji vrijedi za sve nas.

"Prestani konačno diskutirati o tome što bi to trebao biti dobar čovjek i budi jedan."

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 20.08.2018