Ako niste već ranije pročitali pismo u kojem jedan od putnika svjedoka opisuje ovu 'moralnu odisejadu', trebali ste. Ako jeste, pročitajte ga opet, zato je tu. Šjor od busa Ante to zaslužuje

 

Današnja priča je trebala biti potpuno drugačija. Ali znate kako je – dogodi se nešto važno, aktualno, i onda bih bio lud, a možda čak i neprofesionalan, da to ne iskoristim.
Priča, stoga, ide nekako ovako.
"Dakle, staje bus, a na stanici momak u kolicima, 100% invalid. Digne ruku, vozač staje zadnjim vratima ispred njega kao pravi profesionalac. Otvara prva vrata i druga vrata za momka u kolicima. Sve bi to bilo rutinski da nije masa ljudi sa stanice uletjela u autobus gurajući jadnog momka u kolicima, ne obazirući se na njega, samo da što prije uđu, da bi za invalida ostala nemoguća misija ući u bus jer su se na rampi za invalide nalazili putnici, pa je dečko u kolicima ostao vani... E sad dolazi vozač na vidjelo svojom dobrotom i srcem!
Kad je sve to vidio, naredio je da se bus isprazni... Da svi izađu van i na fin način rekao putnicima da su sve, ali ne ljudi... Lijepu rečenicu je rekao da se cijeli bus posramio: "Žalosno je da ja od 35 godina moram vama ovdje na ovakav način držati sat kulture, ljudskosti i psihologije. Sramite se! Kako ste odgojili svoju dicu i unučad kad se vi ovako ponašate? Vidite li sebe u što ste se pretvorili? Sramite se...".
Tad je u autobusu nastao muk... Neki su izašli, neki nisu htjeli pa je on ugasio bus i rekao da neće krenuti dok svi ne izađu van i prvo uđe invalid u kolicima. Kad su vidjeli da ta 'luda' dobra glava našega vozača misli ozbiljno i da ima muda, svi ti što su se gurali napustili su bus. Tad je jedan čovjek spustio rampu, invalid je ušao, a oni svi su išli na prva vrata gdje ih pola nije pustio jer nisu imali karte... Vozili smo se s njim do pazara gdje je invalid izašao nakon što mu je vozač spustio rampu... Taj osmijeh poštenjačine i ljudine od vozača nikad neću zaboraviti... Toliki čovjek, a iskren dječji smiješak.”
I tako potroših dobar dio mjesta predviđenog za moju kolumnu bez da sam napisao ijednu riječ. Neka. Duljina kolumne svakako nije fiksna. A tu je i urednik da reže.
Ako niste već ranije pročitali ovo pismo u kojem jedan od putnika svjedoka opisuje ovu moralnu odisejadu – kojeg sam samo dio tu iskopirao, a cijelo se našlo i na In Portalu i u mnogim drugim medijima – trebali ste. Ako jeste, pročitajte ga opet, zato je tu. Šjor od busa Ante Bonacin to zaslužuje.
A sad idemo na posao.
Iako nemam želju išta oduzeti vozaču splitskog autobusa i njegovom lijepom potezu, bez ikakve želje da umanjim pozitivnost ove priče, jer uistinu ne volim kada ljudi i najpozitivnije stvari okreću na negativu, osjećam potrebu iznijeti i ono što ja smatram drugom stranom ovog javnoprijevoznog novčića. Ta druga strana nije negativna. Samo je malo drugačija. Složenija, možda.
Ukratko i vrlo direktno, ja ne bih volio biti na mjestu mladića iz ove splitske priče. Ne zbog neodgojenog, mizantropskog stampeda homo sapiensa, nego zbog predivnog čovjeka, vozača Ante.
Možda iz mene govori onaj, paradoksalno dominantni, povučeni dio moje osobnosti, no nikada nisam volio da se iz mene radi nekakav primjer. Ni u kojem pogledu, iz nijednog razloga. Uključujući invaliditet.
Ante je za kolicaša koji je čekao bus napravio prekrasnu stvar istaknuvši ga i pozitivno ga diskriminirajući.
Pozitivno ga diskriminirajući.
Pozitivna diskriminacija.
Diskriminacija.
O diskriminaciji i njezinom pozitivnom antipodu – ako pozitivnu diskriminaciju uopće možemo nazvati antipodom diskriminacije, a ne njezinim kvislinškim izdankom – već sam mnogo puta pisao pa neću opet, ne ovaj put. Ne mogu se, međutim, oteti dojmu da u ovom svijetu koji smo izgradili, svijetu u kojem smo, očito, izgubili ili svjesno gurnuli ustranu moralne vrijednosti za koje volimo misliti i reći da čine razliku između nas i ostalih životinja, da je u njemu vozač Ante napravio iznimku i pokazao taj moral, a napravivši iznimku, diskriminirao je čovjeka u kolicima. Koliko god ta diskriminacija bila pozitivna.
Osim ovog sasvim realnog svijeta u kojem je diskriminirajuća autobusna priča iz Splita pozitivna vijest za naslovnice, postoje još tri hipotetska svijeta u kojima ovako nešto ne bi bilo moguće i diskriminacija bi bila nepostojeća.
U dva od ta tri svijeta Ante nikada ne bi pomogao mladiću.
U jednom od njih, u kojem je netolerancija na diskriminaciju apsolutna, bez obzira na njezin predznak, Ante bi prepustio kolicaša nemilosti sugrađana. Ali to ne bi bila nemilost, nego neprepoznavanje potrebe za posebnom reakcijom. Čovjek u kolicima je samo čovjek. Neka se izbori za mjesto u busu. Kao i svatko drugi.
Drugi svijet je utopija o kojoj sam već pisao. Ljudi su od početka gradili okolinu i društvo, civilizaciju koja je po mjeri svima, a ne samo većini koja određuje normu. Autobus u Splitu, kao i sve drugo u ovom svijetu, potpuno je jednako pristupačno svima, uključujući i osobe u kolicima. Vozač Ante ne reagira jer potrebe za reakcijom nema.
Treći svijet. Treći svijet i nije toliko hipotetski. Treći svijet bi nam vrlo lako mogao biti nekakva prijelazna faza, jedan od koraka prema jednom ili oba od gore opisanih svjetova. Treći svijet će vam opisati šjor Ante od busa. On će i završiti ovu kolumnu. I poslati vam poruku o onome što bismo mogli biti.
"Ma ja ustvari nisam uradio ništa i nije mi drago da jedna ovakva priča zauzima toliko prostora u medijima. Napravio sam samo ono što bi svako normalno ljudsko biće moralo uraditi. Radi se o ljudskosti i ničemu više."

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 13.08.2018