Nismo bezgrešni. Još učimo. Griješimo, ali spremno prihvaćamo kritiku, jer želimo biti bolji. Zbog vas i za vas. Za bolje društvo koje vam pomažemo stvoriti. Ali ne zbog sebičnog boljitka pojedinaca

 

Naslov ove kolumne je tu zbog stiha prekrasne i meni vrlo drage pjesme, no zapravo se jednako tako mogu zapitati što to ima u ljudima ružno. Čak se i rimuje. Možda bih, umjesto kolumni, trebao pisati poeziju.

Ako čitate moje kolumne ili, još bolje, ako me pratite i mimo ovog našeg portala, ako me poznajete, onda dobro znate da mi kritiziranje nije strano. Prije samo nekoliko dana sam javno i jako oštro iskritizirao kompletno novinarstvo, do te mjere da sam napisao da mi se gadi biti novinar.

I još nisam dobio otkaz. Dapače.

Kritika je moćno oruđe, možda najmoćnije od svih. Svrha joj je, ili bi bar trebala biti, vrlo jasna – korigirati nečije djelovanje. Tko god da nešto radi, što god da radi i kako god radi, uvijek može to raditi barem malo bolje. Ako čovjek nešto radi iskreno i u dobroj namjeri, kritika će biti dobrodošla. Naravno, želiš posao odraditi što bolje. Idući put ne ponoviti grešku. A ljudi kojima si okružen ti u tome mogu pomoći više nego ti sam sebi.

Međutim, ne traži se uzalud uvijek konstruktivna kritika. Zato što postoji i ona druga. A ta prevladava.

Kakvog li iznenađenja.

Iako mi se gadi biti novinar, obožavam ovaj posao. Jedna od prekrasnih stvari je činjenica da me pisanje tjera na pažljivije promišljanje o stvarima na koje inače ne bih trošio puno vremena.

Znate što sam tako upravo shvatio o kritici?

Čini mi se da kritiku vrlo lako možemo kategorizirati prema njezinom ishodištu, motivaciji i cilju onih koji kritiziraju. Nekada se takva podjela može podudarati s tipičnom podjelom – na konstruktivnu i destruktivnu – ali ne mora uvijek. Ako je kritičar motiviran poboljšanjem onoga što kritizira, ako se u kritici odmakne od sebe, tada će sve što kaže gotovo sigurno biti konstruktivno. Ali ako je ishodište kritike unutarnje, ako kritičar kritizira zbog sebe, motiviran svojim boljitkom, tada će kritika najvjerojatnije biti destruktivna, a tek slučajno može biti i djelomično konstruktivna.

Ako postuliramo da je kritici podložno samo djelovanje koje se tiče neke šire skupine ljudi – jer čemu kritizirati nešto što se tiče samo onoga tko nešto radi, a ne i nas samih – tada pojednostavljeno možemo reći da kritika, ako je pozitivna, može služiti boljitku cijelog društva, a ako je negativna, cilj joj je isključivo sebični boljitak kritičara.

Na In Portalu se trudimo pridržavati pravila da nikada ne prozivamo ljude poimence. Osobno, to mi se jako sviđa. Osim što je mudro, budući da je novinarstvo ponekad rizičan posao, vjerujem da je takvo ciljano prozivanje, zapravo, destruktivna kritika. A mi se, za razliku od većine naših kolega, trudimo biti konstruktivni društveni kritičari.

Kritičari društva, ne pljuvači ljudi.

Nažalost, nisu svi kao mi. I tu dolazimo do srži ovog solilokvija.

Iza većine stvari koje pišemo, mi stojimo – ili sjedimo – svojim imenom, svojim potpisom. Bilo da je riječ, kao ovdje, o kolumni, ili pak o nekakvom intervjuu, izvještaju s događanja, nekakvoj vijesti ili bilo čemu drugom. To naše ime u posljednjem retku nešto znači, ne zato što smo mi iznimni ili po bilo čemu posebni ljudi, nego zato što iza tog imena postoji vrlo velik i često težak rad, ali postoji i odgovornost, kao i spremnost na kritiku.

Spremnost na kritiku, ne na pljuvanje.

Nismo bezgrešni. Još učimo, svaki dan, svatko od nas. Griješimo, ali spremno prihvaćamo kritiku, jer želimo biti bolji. Zbog vas i za vas. Za bolje društvo koje vam pomažemo stvoriti.

Zbog vas i za vas. Svih vas i svih nas. Ali ne zbog sebičnog boljitka pojedinaca.

In Portal nije ničija prćija.

Portal smo, javni alat konstruktivne društvene kritike. Rekao bih da smo kao bilo koji drugi portal, ali nismo. Trudimo se držati vrijednosti koje su mnogi već davno napustili. Trudimo se biti tu za sve vas, posebno osobe s invaliditetom, više nego bilo tko drugi.

Trudimo se biti bolji.

Ne znam što to ima u ljudima ružno da imaju potrebu prozivati druge, uništavati tuđi život da bi njima bilo bolje. Da bi se istaknuli.

Istina, ovo pišem zbog destruktivnih kritika i sebičnih prohtjeva s kojima se mi – mi, koji smo za svoj rad spremni odgovarati imenom i prezimenom – na In Portalu svakodnevno susrećemo, ali primjenjivo je apsolutno svugdje. Ovoga puta čak neću reći da u tome prednjače osobe s invaliditetom. Ali definitivno ni ne prezaju od toga.

Kritika je moćno oruđe, možda najmoćnije od svih. Ali što god da ima u ljudima tužno, kritiku pretvara u oružje. Možda najsmrtonosnije od svih.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 23.07.2018