Nismo bahati, nikada ne tražimo previše, čak niti minimum ne tražimo dovoljno glasno. Ali zaslužujemo barem malo više. Možda baš zato što smo skromni

 

Početak nove kolumne. I opet me poluslučajno nije bilo prošli tjedan, i opet bih mogao od riječi do riječi ponoviti prvi odlomak tog teksta od prije dva tjedna. Neću, no ipak moram reći da mi se čini kao da su prošle dvije godine od tada, a ne dva tjedna. I, ako se pitate, da, teže je pisati nakon ovakvih rezultata koje Hrvati postižu na najvećim svjetskim sportskim pozornicama. Ne nužno zbog preburnog i predugačkog slavlja. Pa niste valjda pomislili da ja pijem ili nešto slično? Uostalom, poznato je da mi kriplovi pijemo samo od tuge i jada. Nikako od sreće.

U redu, dosta je bilo laprdanja, bacimo se sada na posao.

Osjećam, na neki način, da dugujem svima vama sam sebe demantirati. Zapravo, možda bi točnije bilo reći da se želim nadopuniti. Naime, prije dva tjedna sam, ako se sjećate, pisao o tome kako je krivo tražiti da netko nema, kako bih ja imao. Naravno da i dalje čvrsto sjedim iza te tvrdnje, no čini mi se da sam, iako mi to nije niti bio fokus, propustio dovoljno istaknuti kako to ne znači da sam zadovoljan – niti da bi itko od nas, osoba s invaliditetom, trebao biti zadovoljan – onime što imamo, načinom na koji prolazimo u financijskoj trijaži. Da, ne želim da drugi ne dobiju što žele ili trebaju, ali definitivno osobe s invaliditetom moraju prestati dobivati opanke, uvijek biti oni koje se u trijaži ostavlja da umru.

Što reći? Da se još jednom vratim na primjere s kojima sam dosadan već i sam sebi? Budem, možda dosadim i onima koji donose očajne trijažne odluke. Ako se uopće zamaraju čitanjem ovakvih tekstića.

Osobna asistentura u ovakvom obliku nije dobra, nismo zadovoljni i želimo bolje, jer naša zahvalnost je odavno iscurila, baš kao i strpljenje. Satnica je apsolutno premala i definitivno je nepravedno raspoređena. Ne, ne želimo da uzmete osobnog asistenta nikome tko ga već ima, ali želimo da se poveća ukupna satnica, ukupna količina novca koji izdvajate za ovaj plemeniti posao. Nismo bahati niti nerealni, znamo da ne može svih pola milijuna Hrvata s invaliditetom imati asistenta 24 sata dnevno, ali ovo je premalo. Četiri sata dnevno mora ostati barem minimum, jer ne smijete uzimati dano, ali mnogi od nas u fleksibilnom i pravilnim kriterijima vođenom sustavu, kakav priželjkujemo, moraju imati više od ta četiri sata. Netko pet, netko šest, a netko osam, deset ili dvanaest. Vi odredite, ali dajte konačno jednom odredite s transparentnim i jasnim kriterijima, vođeni znanjem, iskustvom i podacima, a ne arbitrarnim izmišljotinama.

Fizioterapija u kući. Ne mogu vjerovati da još treba o tome pisati. Već sam jednom rekao, baš kao i za osobnu asistenturu – ako nigdje, tu morate biti svjesni koliki ekonomski potencijal imaju osobe s invaliditetom. Egzistencija tolikog broja ljudi ovisi o nama da nas vrlo lako možete iskoristiti kao objekte ekonomskog rasta, kad već nemate znanja i volje omogućiti nam da budemo subjekti i aktivni pokretači napretka. Ali ne, ne pričam danas o tome. Sramotno je, strašno je, da se netko usudio uopće pomisliti da takav nacrt prijedloga Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na bolničku medicinsku rehabilitaciju i fizikalnu terapiju u kući može biti ikakva opcija koja ima veze sa zdravom pameću. Ne želimo i ne dopuštamo da na tako degutantan način na nama štedite. Možda još nismo dovoljno jaki i odlučni, možda još nismo dovoljno posramljeni i uvrijeđeni ovakvim genocidnim tendencijama da vam pokažemo nezadovoljstvo, ali to će zasigurno učiniti fizioterapeuti koji će ostati bez posla. Ako ne odsele. Trbuhom za kruhom, kao u strašna prošla vremena.

Za treći primjer, zadnji, ostavio sam nešto o čemu neću puno, a još uvijek je, nažalost, u ovom kontekstu vrlo aktualno, iako su drugi mediji, očekivano, putem izgubili interes. Spinraza. Znate li da za jednu vrlo strašnu bolest, često smrtonosnu, postoji lijek? Postoji. A znate li da su hrvatski trijažisti svjesno odbili isti lijek priuštiti onima kojima je najpotrebniji? Jesu. Djeca sa spinalnom mišićnom atrofijom koja su na respiratoru još uvijek nemaju pravo na Spinrazu. Niti jedno objašnjenje ili opravdanje ovog ludila nije dovoljno dobro. U redu, jedno možda ipak jest.

Genocidne tendencije.

Tužna su ova tri primjera, ali je još tužnije da su oni samo dio šire slike. Ružne slike.

Nismo bahati, nikada ne tražimo previše, čak niti minimum ne tražimo dovoljno glasno. Ali zaslužujemo barem malo više. Možda baš zato što smo skromni.

Pokažite da lažem, pokažite da vam na pameti nije genocid. Ne morate nikome oduzeti, ali nama morate dati više.

Želimo živjeti. Nevjerojatno, ali istinito.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 09.07.2018