"Mi osobe s invaliditetom ne možemo sve, ali možemo svašta i nismo biljke da nas posade i drže na jednom mjestu", poručuje Katarina

 

Katarina Ivkić ima samo pet posto vida na lijevo oko, ali gleda bistrije od većine ljudi i svakodnevo dokazuje kako jasan cilj ruši sve prepreke.

"Rodom sam iz Županje, a na svijet sam stigla 21. studenog 1991. u Njemačkoj zbog rata i tamo sam provela prva tri mjeseca života. Roditelji i rodbina su ubrzo primijetili da ih ne gledam u oči i ne pratim predmete pogledom. Započele su pretrage i uspostavilo se da ne vidim. Nistagmus je postao moj suputnik, na lijevo oko vidim pet posto, na desno ništa. Kada sam navršila dvije godine roditelji su kontaktirali Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek da se vidi što se može napraviti i kako ćemo realizirati vrtić, školu i sve ostalo što s odrastanjem dolazi. Moja obitelj je cijelo vrijeme tražila nove načine da mi pomogne pa smo tako bili i u Italiji, a kako sam odgajana u katoličkoj vjeri često smo pomoć, utjehu i snagu tražili u svetištima", priča Katarina.

Katarina je s četiri i pol godine upisana u redovan vrtić u Županji. "Lijepo su me prihvatili, iako je ponekad bilo pitanja o mojem vidu, neko dijete bi nešto dobacilo na račun toga što sam drugačija, ali ja sam uvijek bila vesela, pjevala, plesala, družila se, išla na svaki izlet i nisam se previše obazirala."

Nakon razigranog vrtićkog doba roditelji Katarinu upisuju u Osnovnu školu Ivana Kozarca također u Županji i tada Katarna u nastavi nije imala nikakvu pomoć druge videće osobe, no, u nižim razredima je ključnu ulogu odigrala njezina učiteljica.

"Bila je blagonaklona prema meni i nije bilo stvari koju ona ne bi učinila za mene. Pronalazila je razne načine kako bi mi olakšala praćenje nastave i radila sam sve, čak i geometriju. U petom razredu se javljaju mali problemi s nastavnicima, tj. trebalo je proći vrijeme njihove i moje prilagodbe i da shvate da i ja mogu pisati testove. Nakon toga sam prešla na Brajevo pismo, a moja razrednica je učinila jednu odličnu stvar. Odredila je da svaki dan drugi učenik sjedi sa mnom i pomaže mi, želeći da učenici bolje prihvate moju različitost. Neki su mi pomagali jer moraju, a neki su mi pomagali svojom voljom. Ova druga skupina mi se bolje urezala u srce i pamćenje, a jedan prijatelj iz razreda me svakodnevno pratio do kuće", dodaje Katarina

"Znalo je ponekad biti i malo svađa zadirkivanja, nesuglasica, pogotovo sedmi – osmi razred, tim više što sam u tom razdoblju ja postala ranjivija. Kad god bi mi netko nešto krivo rekao plakala bih, kad danas sagledam te situacije, mogu reći da sam bila tužna bez razloga, ali svako vrijeme nosi svoje i moramo sazreti kao ljudi, proći i suze i smijeh. Ta zadirkivanja su zapravo bila samo dječja posla", prisjeća se Katarina.

"Unatoč prvotnom protivljenju roditelja zbog straha upisala sam III gimnaziju u Zagrebu , ali zbog treninga vida i drugih okolnosti vezanih za dijagnozu nisam sve stizala jer gimnazija traži pet sati učenja svaki dan pa sam se prebacila u Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek, smjer Poslovni tajnik. U Centru sam se osamostalila i naučila se kretati zato 18.11.2010. slavim kao dan svoje neovisnosti. Imala sam osmijeh od uha do uha, kao da sam dobila na lutriji", sretno će Katarina.

"Nakon srednje škole upisala sam Pedagogiju na Filozofskom fakultetu i sada završavam četvrtu godinu. Kroz studiranje nije bilo većih problema po pitanju prilagodbe literature jer mi je Udruga Zamisli donedavno skenirala knjige, sada bi mogla naići na poteškoće po tom pitanju, ali snaći ću se kao i uvijek do sada.

Cijelo vrijeme studiranja sam smještena u studentskom domu Cvjetno naselje i tamo se od prvog dana odlično snalazim. Svestrana sam, volim odlaziti na razna događanja, putovati, pjevati, družiti se, ići u shopping, na koncerte, jednostavno volim sve što i moji vršnjaci bez invaliditeta."

Na pitanje o planovima za budućnost Katarina spremno odgovara: "Na apsolventskoj godini bi voljela ići na Erasmus + stručnu praksu u nekoj ustanovi. Ove godine sam i u sklopu fakulteta također imala praksu, najprije pedagoginja nije znala kako mi pristupiti, ali prilagodile smo se obje i na kraju sam odradila sve što je bilo potrebno pa ni za Erasmus ne bi trebalo biti prepreke. Također bi voljela volontirati ili stažirati negdje u inozemstvu da steknem iskustvo, onda bi to zvanje pretočila ovdje. Potom bi trebala odraditi pripravnički staž u Hrvatskoj. Zaposlenje bi moglo biti problem, ali ponovno ću dati sve od sebe da dokažem kako stvari nisu onakve kakvima se na prvu čine i da mogu raditi. Prepreke su samo u glavi, a mene ni dosad ništa nije uspjelo zaustaviti."

Katarina bi se voljela zalagati za slijepe i slabovidne osobe u odgojno- obrazovnom sustavu jer na tom području postoje brojne manjkavosti – od popuštanja učenicima pri ocjenjivanju, prevelike zaštićenosti od roditelja .

"Mi ne možemo sve, ali možemo svašta i nismo biljke da nas posade i drže na jednom mjestu – zaštićene", odlučna je Katarina.

Katarinu uvelike pokreće njezina obitelj i bez njih ne bi bila to što je. Obiteljska podrška je, ističe, ključna za uspjeh osobe s invaliditetom. "Okružuju me pozitivni ljudi i to mi daju snagu."

Svima nama poručuje: "Ne predajte se i kad vam je najteže družite se i putujte i ne klonite duhom, ostajte ustrajni."

Ova divna mlada djevojka nam je za kraj prišapnula kako se jednog dana želi ostvariti i kao majka.

Anita Blažinović

Objavljeno: 14.07.2017