Tri godine pune neizvjesnosti nakon punktiranja kralježnice, Blaženka je napokon dobila dijagnozu. Liječnica joj je hladno rekla: 'Dođite da se dogovorimo, imate multiplu sklerozu'

 

“Nakon nedavnih pretraga u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici ‘Sestre milosrdnice’ u Vinogradskoj, tek pri izlasku iz bolnice, liječnica me obavijestila da imam multiplu sklerozu. A nalazi od punktiranja kralježnice iz 2013. godine bili su cijelo vrijeme u bolnici, međutim nitko me o njima nikada nije obavijestio niti mi ih poslao. Tek sad polako postajem svjesna tih riječi, jer ostala sam u šoku pa nisam mogla ni shvatiti značenje istih”, rekla je 40-godišnja Blaženka Zadravec iz Merhatovca kraj Čakovca u Međimurju, koja je tek nakon tri godine od punktiranja kralježnice saznala dijagnozu.

Na zadnjim pretragama prije mjesec dana, opet je morala prolaziti psihološko testiranje, na kojem su se uvidjeli problemi s komunikacijom, koncentracijom i pamćenjem. Napravljena magnetna rezonanca mozga pokazala je lezije pa mora ponoviti pregled za četiri mjeseca. Uz navedeno, napravila je i pregled očiju, EEG, EMNG, EKG, kolor dopler vratnih žila i brojne druge pretrage.

U zadnju minutu pri izlasku iz bolnice, i to nakon što je tamo odležala dva tjedna, doktorica joj je rekla: 'Dođite da se dogovorimo”, obznanivši joj, onako u hodu, dijagnozu multiple skleroze.

“Nemam riječi na sve, jer da su me na vrijeme obavijestili, prije bih se znala nositi sa svime i puno toga bi bilo objašnjeno, a što se nije dalo objasniti pomoću do sada utvrđenih dijagnoza. Uz sve, bila sam primorana na mnoge pretrage, koje nisu lagane, već bolne. Eto, zbog propusta, prolazila sam s druge strane pakao jer kroz cijelo vrijeme se istraživalo što mi je, budući sam imala različite simptome”, nastavlja Zadravec.

“Da stvar bude još gora, nisam dobila nikakve upute kako sad dalje, kako živjeti s time. Nikakve savjete vezano za prehranu, ništa. Niti u bolnici niti od liječnice opće prakse. Prepuštena sam i dalje sama sebi i obitelji. Ako smo do sada izdržali, vjerujem da ćemo i dalje. Važno je da ostanemo zajedno, a ja ću nastojati, koliko ću god moći, da mi multipla skleroza ne bude prepreka za daljnje življenje, već suputnik u mojem životu”, rekla je Zadravec.

Život joj je obilježio požar u kući, kojeg je preživjela sa suprugom i dvoje sinova u travnju 2008. godine. Iako joj je suprug vatrogasac, požar ih nije mimoišao. Kako nisu bili osigurani, nisu dobili nikakvu naknadu. Međutim, sreća u nesreći je bila da su rođaci i prijatelji te znanci iz mjesta pomogli u podizanju krovišta i postavljanju prozora, dok je Blaženka sa suprugom za unutarnje uređenje podigla kredit. Doživjeli su pravi šok, iza čega je uslijedila velika borba da prebrode tragediju. Tri mjeseca su obnavljali kuću, a Blaženka je kao žena sudjelovala u svim fizičkim poslovima, iako joj nije bilo dobro.

Zbog većih izdataka, bila je prisiljena promijeniti radno mjesto pa se zaposlila u drugoj tvornici za šivanje. Zbog teškog stresa i preiscrpljenosti u fizičkom i psihičkom smislu, došlo je do naglog pogoršanja zdravlja u ožujku 2010. godine: privremeno je izgubila vid na poslu i oduzela joj se desna strana tijela, uslijed čega je postala jako slaba. Suprug ju je odmah odveo na Hitnu, gdje je dobila injekcije, a nakon toga poslana je kući na mirovanje. Uslijedila su tri mjeseca bolovanja uz stanja nepokretnosti, teške pokretnosti, jakih bolova. Kroz cijelo vrijeme postala je ovisna o tuđoj pomoći. Kako joj je istekao ugovor na poslu, nakon gotovo dvije godine, dobila je otkaz pod bolovanjem. Podnijela je žalbu, ali ništa nije postigla. Nakon toga kroz godinu dana dobivala je pomoć od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje - prvih šest mjeseci 1.600 kuna, a drugih šest mjeseci po 800 kuna. U svibnju 2011. godine ostala je u novčanom smislu bez igdje ičega i to je trajalo idućih tri godine. Tek u srpnju 2014. ostvarila je pravo na mirovinu od oko 1.700 kuna, od čega na lijekove mjesečno mora trošiti oko 500 do 600 kuna te oko 100 eura za skromnu dijabetičku hranu.

Blaženka je nakon postavljanja zahtjeva za tjelesno oštećenje, odnosno za invaliditet, uspjela ostvariti 60 posto tjelesnog oštećenja krajem 2013. godine. Od udruga obratila se bila kroz 2014. godinu Udruzi invalida rada Čakovec, ali ništa se nije poduzelo s obzirom da u to vrijeme još uvijek nije imala ostvareno tjelesno oštećenje pa nije imala ni nikakva prava.

U uključivanje u Društvo distrofičara invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida u Čakovcu pomogao joj je tijekom 2015. godine studentski projekt Per aspera ad astra, pod okriljem Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Kako je bolest tijekom vremena napredovala, odnosno nepokretnost i teška pokretnost su se stalno izmjenjivali, preko interneta i televizije došla je do liječnika u Zagrebu i u Krapinskim Toplicama, koji su joj dijagnosticirali fibromialgiju, psorijatični dermatitis, artritis te dijabetes 2013. godine.

U ovih posljednjih nekoliko godina, Zadravec je dobila sedam stacionarnih rehabilitacija, godišnje po jednu ambulantnu rehabilitaciju, a između toga injekcije. Raditi gotovo da ništa ne može i dalje, jer vezana je za štake, ovisna o tuđoj pomoći.

Kako zbog bolesti ne može putovati, i svaki put u bolnice teško podnosi, ne može otići do mora na rehabilitacije, a koje bi joj najviše možda pomoglo u vezi dijagnoza.

Najveću potporu i utjehu kroz cijelo vrijeme ima od supruga i djece, roditelja i brata. Zbog njih se bori koliko god može. Zbog obitelji nije odustala. Ali i prijatelji, kumovi, susjedi, jedan dio rodbine, također su kroz cijelo vrijeme potpora. Naravno, ima i onih koji prigovaraju sa strane u vezi njezinih stanja, ali takvih je uvijek bilo i bude. A tu je unazad nekoliko mjeseci i Društvo distrofičara invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Čakovec, koje joj pruža veliku potporu, a preko kojih je ostvarila i pomoć u kući od četiri sata u smislu čišćenja i peglanja.

“Moja trenutna radost jest sudjelovanje u kreativnim radionicama u okviru Društva distrofičara invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Čakovec, na koje tjedno odlazim jedanput uz pomoć organiziranog prijevoza samog Društva. Te radionice, uz to što mi pružaju osjećaj korisnosti, uvelike pomažu u rehabilitaciji u fizičkom i psihičkom smislu. Upoznala sam divne ljudi, od osoblja do korisnika, koji su mi dali novi smisao u životu, unatoč svim teškoćama. U zajednici s njima lakše mi je sve prolaziti”, zaključuje Zadravec.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 01.06.2016