Život je jedan i nema reprizu. Napravite sve što želite, ništa nije nemoguće. Bavite se sportom, živite. Jer vrijeme strahovito brzo prolazi, poručuje Mateja

 

„Što se više i teže borim, shvaćam veću slatkoću pobjede. Do sada sam pobjeđivala, ali ne znam dokle ću uspijevati. Jer zbog liječničke pogreške kod operacije kralježnice 2004. godine, o čemu nitko nikada nije odgovarao i nakon čega sam pala u komu, morala sam proći kroz ukupno još 20-ak operacija do sada. Tada sam završila u invalidskim kolicima i od onda ne mogu hodati, ali sam živa”, rekla je stolnotenisačica s invaliditetom Mateja Žugec (25) iz Ljubešćice kraj Novog Marofa, blizu Varaždina, koja je u životu prošla kroz oko 23 operacije.

Život u mnogočlanoj obitelji, gdje je s roditeljima, sestrom, šogorom, nećakom i bakom po mami, donekle joj zaokuplja misli, iako svaki dan živi neizvjesnost pronalaska posla i nastavka bavljenja sportom, a prije svega života jer nikada se ne zna kada će se morati podvrgnuti ponovnim operacijama, koje su joj najavljene. Najveća prepreka kod mnogih poslodavaca je upravo invaliditet – ne daju joj šansu kroz dugi niz godina.

„Invaliditet sam stekla jednim dijelom pri rođenju u smislu oštećenja kralježnice, a drugi dio nakon pogreške liječnika kod operacije, čega je posljedica život u invalidskim kolicima. Unatoč dvjema-trima operacijama prije toga, barem sam mogla hodati. Nakon buđenja iz kome 2004. godine, u početku je bilo jako teško, ali uz pomoć prijatelja i obitelji živim dalje i nadam se boljemu. Stekla sam 100 posto invaliditeta na donji dio ekstremiteta, zbog čega mi sve više i više počinje stradavati i gornji dio tijela“, objasnila je.

Nakon završetka srednje ekonomske škole u zagrebačkoj Dubravi, postavši ekonomisticom, imala je veliku želju da nastavi studirati. Međutim, bila je prisiljena odustati od svojih snova radi pogoršanja zdravstvenog stanja, a i financijske situacije. Nadajući se da će društvo imati razumijevanje za nju, kroz protekle godine uvjerila se u suprotno. Nakon brojnih zamolbi za zaposlenje, ili nije dobivala povratne odgovore ili su bili negativni. Trenutno više nema volje za nastavak obrazovanja, jer ovo postaje doslovce 'borba za preživljavanje', kako sama kaže.

„U ovakovim uvjetima, naprosto je nemoguće. Za sve su potrebne financije, a ja i moja obitelj ne zadovoljavamo taj uvjet“, rekla je, prisjetivši se nedavnog incidenta u svojem mjestu gdje su joj upravo one 'stavljene pod nos'.

„Jako ponižavajuće iskustvo. Tim više što se svakim trenutkom borim da opstanem uslijed svih zdravstvenih smetnji“, napomenula je.

Nakon utvrđenja tjelesnog oštećenja, ostvarila je osobnu invalidninu od samo 1.250,00 kuna.

“Da nemam roditelje, bilo bi nemoguće preživjeti. Zato se želim zaposliti, kako bih se što više osamostalila. Nikada nisam radila jer mi nije pružena šansa, ali htjela bih u svojoj struci bilo gdje u uredu, a najbolje bi bilo od kuće radi svih problema s kojima se moram suočavati. Nemam vozački, što je još jedna otežavajuća okolnost. Jednostavno nemam si pravo išta poželjeti, budući da nemam financijskih mogućnosti. Nisam se nadala da će proći toliko godina da bi mi netko dao šansu za rad, jer marljivo sam učila pripremajući se za daljnji život“, požalila se.

S obzirom da novčani iznos koji prima nije dovoljan da ispuni sve životne potrebe, Žugec se želi što prije zaposliti.

Iako je nekoliko puta bila na pragu smrti uslijed teških zdravstvenih problema, njezina neustrašivost vodila ju je dalje, naročito prema sportu, .

“Kada se nađete u situaciji kao što sam ja bila, nakon svih operacija i dugotrajnih oporavaka, nemate baš veliki izbor u što da se usmjerite. Otkad sam počela sa stolnim tenisom, osjećam se zdravije i psihički i fizički. To je moja ulaznica za izlazak iz četira zida, iako i tu sve više imam nepremostive zapreke – kako nemam položen vozački ispit jer u mojem kraju nema prilagođenih vozila, moram stalno nekog moliti da me vozi barem jednom tjedno u Varaždin”, kaže mlada stolnotenisačica.

Potporu u vezi sporta pružili su joj svojevremeno prijatelji i društvo iz klubova u kojima je trenirala, obitelj te članovi udruge DDICDP Grada Varaždina.

Prije dvije godine u travnju Žugec je po prvi puta sudjelovala na 21. po redu Državnom prvenstvu u stolnom tenisu za osobe s invaliditetom u Varaždinu, koje je održano u organizaciji Hrvatskog stolnoteniskog saveza osoba s invaliditetom te priređivača Stolnoteniskog kluba osoba s invaliditetom 'Varaždin', a prošle godine u Vinkovcima. Ušla je u treću kategoriju za sportaše u kolicima. Iako nije osvojila medalju, vrlo joj je važno da je sudjelovala.

Trenutno redovito trenira u sklopu Stolnoteniskog kluba osoba s invaliditetom 'Varaždin' jedanput tjedno, dok je u Stolnoteniskom klubu 'Ljubešćica' trenirala tri puta tjedno s mlađom ekipom, radi blizine, ali zbog nastalih problema više nije njihov član.

„Imam problema s prijevozom. Prije su me vozili iz Udruge DDIDCP Varaždin i iz Doma Lekić, također iz Varaždina. A sada se moram snalazit kako mogu. Jako je teško. Uvijek doslovno moram nekog 'žicati' da me vozi. Nije mi to drago, ali nemam drugog načina. Uglavnom, kako vrijeme prolazi, postaje sve gore i gore. I kako da nešto planiram? Imam li se uopće čemu nadati ili mi je sudbina kao mnogima da ostanem zatvorena u svojoj kući? Kada će napokon netko nešto napraviti vezano i za nas osobe s invaliditetom u pogledu zapošljavanja na nacionalnoj razini?“, objašnjava i pita se istovremeno.

Od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje unazad nekoliko godina dobila je pravo na kućne fizikalne terapije tri puta tjedno, s obzirom na dijagnoze.

Sport je postao za Mateju neophodni dio života u kojem je pronašla samu sebe. Stolni tenis dao je novi smisao njezinu životu i voljela bi se više usavršavati, međutim mora se zadovoljiti s treningom samo jedanput tjedno, budući si više ne može priuštiti.

„A to je jednostavno premalo ako se žele postići bolji rezultati. Svjesna sam toga“, rekla je.

Sport joj je prije dvije godine otvorio vrata i u ljubavi, u kojoj pronalazi svakodnevno snagu za ići dalje.

„Nikola mi je zaista velika potpora, i u privatnom i u sportskom životu, budući se isto bavi stolnim tenisom za osobe s invaliditetom i postiže odlične rezultate“, rekla je.

Na kraju se postavlja pitanje kako je to moguće kraj ovakovih i sličnih sudbina da se pojedinci moraju 'vaditi' iz svega sami, bez podrške sustava. Zar zaista u Hrvatskoj ne postoji nijedno radno mjesto za nju i njoj sličnima? I ne samo u pogledu zapošljavanja, nego i u sportskom smislu te vezano za prijevoz. Ta nije ona kriva što je završila u invalidskim kolicima. Da je pravde, kroz cijeli život bi trebala dobivati naknadu nakon pogreške u bolnici, a morala bi joj biti otvorena i mnoga druga vrata.

Također, trebalo bi se uvijek imati na umu ono što Žugec poručuje na kraju: „Život je jedan i nema reprizu. Napravite sve što želite, ništa nije nemoguće. Bavite se sportom, živite. Jer vrijeme strahovito brzo prolazi.“

Ako netko može pomoći u ovoj situaciji, neka se slobodno javi redakciji IN Portala.

 

Tekst: Klaudija Klanjčić

 

 

Objavljeno: 05.01.2017