"Kad ste bez zaštite i netko vam obilježi život unutar radnog kolektiva, vi ste zauvijek žigosani – ni krivi ni dužni. Nailazite na odbijanje kolega, ignoranciju, često izloženi traču i spletkama", svjedoči jedna Zagrepčanka

 

Nisu rijetki oni koji nose breme nasilnog oduzimanja posla, radnog mjesta, uslijed čega su, nakon preživljenog stresa, postali osobe s invaliditetom. Zbog srama, a i straha da budu u toj kategoriji stanovništva, jer vide kako se postupa s 'takvima', nikada nisu zatražili rješenje od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

Pada mi na pamet slučaj jedne moje poznanice, žene od nekih 40-ak godina koja radi u Zagrebu i koja se zbog srama (ili straha?) više ne usudi komunicirati preko društvenih mreža, a ne javlja se ni na mobitel. Što joj se dogodilo?

Naime, nakon zavidnog radnog staža dobila je tzv. nagradu od pretpostavljenog: nekoliko dana godišnjeg odmora. Bila je iznenađena, ali istovremeno i sretna što je se šef sjetio. Te slobodne dane željela je iskoristiti 'tek da se malo dovede u ravnotežu'.

No, čim je otišla u petak popodne, na njezino mjesto postavljena je mlada, dotjerana žena, s visokim potpeticama, u minici, koja je sve njezine stvari izgurala van iz sobe. Neke stvari nikada nije pronašla.

Nova djelatnica nije imala ni trunke samilosti. Dapače, onako našminkana, savršeno uređena, bila je i savršeno hladna.

Šok koji je doživjela kad je shvatila što se događa, mojoj je poznanici odmah je duboko zahvatio i zdravlje. Kako danas priznaje, ne zna ni sama kako je to sve preživjela. To 'nasilno' oduzimanje radnog mjesta, bez ikakva upozorenja, još i dan-danas svakodnevno živi u njoj. Ne samo da je izgubila sobu, za nekoliko dana našla se i izvan institucije. Kako se radi o jednom ministarstvu u Zagrebu, ne usudi se otkriti svoj identitet zbog straha koji joj je 'ugraviran u kosti', strah koji je paralizira.

Kako je izgubila radno mjesto, nakon nekog vremena uspjela je na osnovu iskustva dobiti novi posao u drugoj ustanovi. Ubačena među 'visoko društvo', nije dugo izdržala, jer je naišla na razna ponižavanja i vrijeđanja. Srećom, nakon višemjesečnih sudskih postupaka, pobijedila je i po sudskom rješenju dobila je pravo da se vrati u ustanovu gdje je izgubila radno mjesto. Ali ništa više nije bilo kao nekada.

Kako je do današnjeg dana ostala tamo, ali za nižu plaću, i sama priznaje da se osjeća kao robot, a ne kao čovjek, u vječitom strahu hoće li netko pokucati na vrata i donijeti loše vijesti.

Naravno da nije tako svima pa vjerojatno mnogi neće ni shvatiti o čemu se radi. Ovo iskustvo proživljavaju pojedinci koji nemaju zaleđe, nisu štićenici onih koji zauzimaju prva mjesta u hranidbenom lancu.

"Radim samo da preživim, kao da su mi podrezali sva krila. Nema nikakvog zadovoljstva, ljudskosti. Jer kad ste bez zaštite i netko vam obilježi život unutar radnog kolektiva, vi ste zauvijek žigosani – ni krivi ni dužni. Nailazite na odbijanje kolega, ignoranciju, često izloženi traču i spletkama", rekla je glavna akterica ove horor-priče, čiji identitet je poznat redakciji.

Sve to se odrazilo i na njezinu obitelj. Od tuge i šoka zbog kalvarije svoje kćeri, otac je ubrzo preminuo. I to je rana koja ne zacjeljuje svih ovih godina. A majka je dobila teški dijabetes. Uslijed svega, brinući se za roditelje, propustila je i vrijeme da si pronađe životnog partnera.

Bivši šef promaknut je na još višu poziciju, prešao je u drugu instituciju zajedno s 'novom djelatnicom' s početka priče.

Moja poznanica danas je ranjena duša, osoba na koju se 'nakalemilo' mnoštvo bolesti i dijagnoza. Svejedno hoćete li to nazvati invaliditetom ili tjelesnim oštećenjem. No ipak je zadržala ono što njezini 'krvnici' nikada neće imati – dostojanstvo i povlasticu da ovim svijetom korača uzdignute glave.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 09.03.2017