Nekima od nas vlastita su četiri zida prostor slobode, a 'vanjski svijet' strogo čuvani zatvor u kojemu se događaju nepravde, diskriminacije, ponižavanja, gušenja elementarnog ljudskog dostojanstva

 

Kad čovjek susretne patnju na svom životnom putu to ga iskustvo stubokom mijenja. U njemu se počinje rađati novi svijet. Dobar ili loš, stvar je osobnog izbora.

Otkako sam postala dijelom OSI populacije upoznala sam sjajne pojedince koji su invaliditet doživljavali kao poticaj za nove izazove, koji su spoznali smisao svog postojanja, a to je život sam. Takvi ljudi bili su mi inspiracija u trenucima kada nisam ni mogla ustati iz kreveta, ne samo zbog stečenog invaliditeta, nego stoga što nisam imala snage boriti se s patnjom. Tjelesnom ili duhovnom, svejedno.

Zahvaljujući takvim pojedincima spoznala sam da je invaliditet samo stanje koje se može dogoditi svakome. Nastavi dalje, ne obaziri se, tijelo je ništavno pred duhom, bila je njihova poruka. I ta bi me poruka osovila na noge, uz neznatnu pomoć jakih medikamenata.

No ima i onih koji u invaliditetu vide mogućnost bijega, opravdanje za izolaciju od svijeta. I to je razumljivo. Apsurd je, međutim, što često bijegom od zla ovog svijeta stvaramo vlastiti pakao, onaj u kojemu smo izgubili svaku vjeru u Čovjeka (veliko Č).

Dobra volja uvijek može otvoriti putove, koliko god se činili nemogućim. Treba znati ustrajati, izdržati, ali pri tome paziti da se ne povrijede drugi, pogotovo oni koji su nam bliski. A da bi se to moglo, treba imati snage suočavati se s tegobnim situacijama.

Ta potreba za nekim, u dobru ili zlu, postoji kod svih nas - i zdravih i bolesnih. Nema osobe koja ne bi željela biti voljena, koja ne bi željela pružiti ljubav. A to neki od nas osoba s invaliditetom često zaboravljaju. Nekima su vlastita četiri zida prostor slobode, a 'vanjski svijet' strogo čuvani zatvor u kojemu se događaju nepravde, diskriminacije, ponižavanja, gušenja elementarnog ljudskog dostojanstva.

Nažalost, tu 'vrstu' osoba s invaliditetom mogu razumjeti. Sustav, ili društvo u cjelini, zadalo je takve udarce, one ispod pojasa, da se više ne možeš vratiti u ring.

A opet, što vrijedi imati i cijeli svijet ako u sebi nemamo ni trunku ljubavi, dobrote?

I ne postoji samo ta potreba za drugima. Moramo se možda zapitati jesmo li mi sami potrebni drugima i u kojoj mjeri. Vjerujem da jesmo, osobe s invaliditetom itekako su potrebne ovom svijetu, ne samo zbog svojih potencijala i vrijednosti, nego i kao 'kamen temeljac' za neke promjene u društvenoj, kolektivnoj svijesti.

Invaliditet sam po sebi, kao i tjelesno oštećenje, može itekako biti poticaj da se oznaži tijelo i duh. A kad je duh snažan, bez obzira na tijelo koje je možda i totalno nepokretno, čovjek se diže i nakon najtežeg pada. Na osnovu vlastitog iskustva i mnogo vremena provedenog u nepokretnom stanju, sjećam se kako je to išlo. Ona bujica osjećaja, unutarnjeg previranja, proizvela je jednu pahulju koja je nakon svih godina došla do prave lavine. Rasla je polako, često puta nesigurno, ali rasla je. I naravno, imala sam potrebu da imam nekog pored sebe. To ne mogu zanijekati, jer društvena smo bića. I zaista sam zahvalna na svakome tko je bio čovjek kada mi je to najviše trebalo.

Danas, nakon velikog iskustva s bolestima, operacijama, nemoćima, nepravdama, unatoč svim proživljenim ranama, i dalje imam potrebu za čovjekom općenito, jer ne želim prestati vjerovati da je nestao.

A biti čovjekom u današnja vremena, eh, za to je zaista potrebna velika hrabrost!

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 03.02.2017