Da je samo malo razumijevanja, brojni studenti s invaliditetom i tjelesnim oštećenjima popravili bi 'obrazovnu sliku' ove zemlje

 

Ovo je tema o kojoj nisam mogla pisati mjesecima, upravo stoga što sam godinama bila uskraćivana u mnogim studentskim pravima. Zašto? Samo zato što sam bila u skupini izvanrednih studenata, iako sam svojevremeno bila redovna studentica i zato što sam imala premali postotak tjelesnog oštećenja – samo 50 posto! Kad bolest napadne zar je postotak invaliditeta važniji od zdravstvenog stanja? Ili se radi o nečem drugom? Možda strahovitoj tvrdoglavosti, nerazumijevanju, nestručnosti, neznanju? "Ako mi se prizna neko pravo drugi će se studenti osjetiti oštećenima", kako mi je objašnjeno u nekoliko navrata od strane nadležnih za studente s invaliditetom na fakultetima. A u kom to segmentu bi bili oštećeni?

Nakon višegodišnjih pokušaja studiranja nakon prometne nesreće morala sam sve prekinuti u jednom trenutku jer me na kraju dočekao najjači od svih 'udara', kad sam jedva izvukla živu glavu. Kasnije su uslijedile četiri teške operacije, a od 'udara' najjači me zadesio 2010. godine, uslijed rehabilitacije u Krapinskim toplicama.

Uslijed amnezije nakon operacije kralježnice poslušala sam savjet jednog neurokirurga da počnem čitati i aktivirati mozak. Krenula sam najprije s tečajem za poslovnu tajnicu, koji sam uspješno završila. Potom je došao red za nastavak studiranja. Nisam ni slutila što me sve čeka unazad više od četiri godine. Odmah na početku sugerirano mi je da odustanem jer neću uspjeti. Jer nitko s amnezijom u Hrvatskoj nikada nije studirao. E, mislila sam si u onom svom buntu, pa bit ću onda prva, samo mi dozvolite. Naravno, stručna pomoć na razini Sveučilišta u Zagrebu bila mi je uskraćena – jer zašto trošiti vrijeme na mene.

U međuvremenu uspjela završiti prije nekoliko mjeseci preddiplomski studij na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, iako sam pala dvije akademske godine, jer se moja zdravstvena stanja nisu priznavala.

Naime, nisam bila 'zaštićena' na razini Sveučilišta, unatoč svim dostavljenim medicinskim dokumentima, u tom smislu profesori nisu bili upoznati s mojom dugogodišnjom situacijom. Predala sam svu dokumentaciju, molila, ali ništa. Na kraju se sva krivnja adresirala na činjenicu da nemam dovoljni postotak tjelesnog oštećenja. Ma zamisli! Postotak!

A ja krenula ponovno studirati nakon svih godina, s toliko entuzijazma. Itekako sam se razočarala s odnosom prema mojoj malenkosti, kao osobi kod koje se tjelesno oštećenje skoro i ne vidi. Opstala sam ponajviše zahvaljujući studentima koji su mi bezuvjetno počeli pomagati. Doći do preddiplomske diplome, uz uvjete koji se ne mogu nazvati altruističnim, za mene je bio neopisiv podvig.

Strahovito jaki stres koji sam proživjela prošle godine u lipnju, kada sam u par minuta izgubila pravo studiranja na Pravnom fakultetu, još i danas osjećam 'na plućima' (stari su Grci, naime, vjerovali da se duša nalazi na plućima). Na samom polaganju ispita samo sam uspjela reći da mi se pamćenje totalno povuklo, da tražim razumijevanje i odgodu polaganja. Međutim profesorica mi je rekla da joj je žao, da se liječim i da me mora rušiti – pad osmi puta znači zauvijek gubitak prava studiranja na tom fakultetu. Toliko truda, odricanja u svim mogućim sferama života, tolike godine, a na kraju za ništa. U meni strahovita bujica, a opet tolika nemoć da učinim bilo što suvislo. Ne mogu kriviti profesoricu, jer zaista, što se tiče znanja, iz mene ništa nije izlazilo. Bila sam u stanju totalne blokade mozga. I to je potrajalo dosta dugo.

Ali moram nešto drugo tu istaknuti. Prije nego sam ušla u to stanje molila sam i rektora i dekana da me prime i da im objasnim situaciju. Ali ta vrata mi nikada nisu otvorena. I kako da se čovjek zaštiti!? Znam samo da sam u samo nekoliko minuta bila izbačena s fakulteta, koji sam toliko željela završiti. I nisam jedina.

Kad se dogodi konačni pad na fakultetu, mnogi osjećaju sramotu. Neugodno im je pričati o neuspjehu. Ali ja se pitam - čijem? Neuspjehu samih studenata s invaliditetom ili i onih koji bi im trebali pružiti podršku?

Pa zar ne postoji u ovoj zemlji interes da što više ljudi završi fakultet? I naravno da nije isto kad radiš ili si redovan student. Umor koji se taloži uslijed svega je nezamisliv. A kad se tome dodaju dijagnoze i bolesti teško je shvatiti zašto nema razumijevanja.

Nakon svega što sam prošla, da sam znala za uvjete studiranja za one koji imaju zdravstvene teškoće, nikada ne bih pokušavala. Jer koštalo me previše živaca, jakih bolova, vremena, truda, a opet ne znaš kako će to završiti. Naučila sam što znači Sizifov posao.

Diploma ionako ne čini čovjeka. Znam mnoge ljude koji nisu uspjeli završiti fakultete, a zahvaljujući svojoj upornosti i velikom trudu postali su veliki stručnjaci u svojim područjima.

Na kraju se pitam: zašto osobe s invaliditetom i tjelesnim oštećenjima, nakon svega kroz što prođu kroz život, nemaju besplatno obrazovanje u Republici Hrvatskoj? Zašto im se ne priznaju zdravstvena stanja tijekom studiranja? Kad će već netko shvatiti kako je težak put za mnoge osobe s invaliditetom da bi uopće došli do faze da mogu krenuti studirati, a kamoli da steknu diplomu? Zar sustav nema ni elementarnog senzibiliteta!?

Da je samo malo razumijevanja, brojni studenti s invaliditetom i tjelesnim oštećenjima kojima su uskraćena prava popravili bi 'obrazovnu sliku' ove zemlje. Naravno, nemaju svi takve probleme. Ali uvijek postoje izuzeci. Jedan od njih sam bila i ja kroz sve ove godine.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 08.02.2017