Ne smijemo popustiti u borbi za naša prava, nitko se za nas neće zauzeti budemo li pasivni promatrači društvenih procesa koji su od životne važnosti za OSI populaciju

 

Stigao nam je kraj godine, vrlo turbulentne za osobe s invaliditetom. Godine u kojoj smo kao OSI populacija živjeli puni očekivanja, nade da će se ispraviti brojne nepravde s kojima su mnogi pogođeni, da će se nešto promijeniti, da ćemo to svi zajednički osjetiti i reći: 'Napokon smo i to doživjeli!'

Uspjeli smo je preživjeti i dokazati da smo zaista umjetnici u tome. I to ne samo u materijalnom smislu, već i u smislu trpljenja svega što nam se nameće sa svih strana.

S aspekta onih koji žive u velikom siromaštvu, na razini države još uvijek se nije ništa promijenilo. A kad se tome pribroje bolesti, tegobne 'nuspojave' invaliditeta, što zaključiti? Kako tom čovjeku reći nakon svih godina čekanja: 'Strpi se još malo', kad mu sekunde traju kao godine, kad su sati stoljeća.

Nije nas prije slomilo, ne smije ni sada. Uz sve brige, tuge, boli, ispreplele su se i neke radosti.

Oni koji su preuzeli obvezu, odgovornost da se brinu o OSI populaciji, nadam se da će donijeti suvislu strategiju za naš boljitak, jer nekima su životi postali nesnosni. Često puta je potrebno samo malo, tek neki potpis. Kad bi politički moćnici bili svjesni situacije na terenu, možda se ne bi toliko dugo odugovlačilo.

U iščekivanju boljih vremena, na nacionalnoj razini, posebno vezano za povećanje invalidskih mirovina i drugih prava kojima bi se život djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom stavio na dostojanstveni nivo, ostanimo u nadi da će Vlada premijera Andreja Plenkovića biti dosljedna u najvaljenoj socijalnoj politici.

Na političkoj sceni nedavno se pojavila nova stranka - Stranka međugeneracijske solidarnosti. Trebala bi zastupati prava osoba s invaliditetom. Nadam se zaista da hoće: i onih u kojih se tjelesno oštećenje i invaliditet vidi i onih kod kojih se ne vidi. Jer pitam se što će biti s onima kojima se prava uskraćuju samo zato što njihov invaliditet nije vidljiv. Hoće li i dalje biti zakinuti, unatoč svim dokazima, ili će se netko pobrinuti i za tu skupinu.

Koliko je samo onih koji su uskraćeni za temeljna ljudska prava, koja mu garantiraju i Konvencija UN-a i Ustav ove zemlje, jer, eto, oni hodaju na obje noge, imaju sve ekstremitete, nemaju intelektualne teškoće.

Dokazali smo da unatoč svemu možemo sačuvati svoje dostojanstvo, koliko god teško bilo, koliko god se udaralo sa svih strana. To nas je, mislim, samo još više učvrstilo, nešto smo na kraju i naučili. Nadam se da smo još više i osnažili.

A najučinkovitija je i najplodnija škola je ona koju prolazimo kroz vlastito iskustvo. Sve u svemu, svjesni smo manjkavosti sustava. Ali pozdravljamo i svaku inicijativu koja ide za poboljšanjem uvjeta života ukupne OSI populacije. No, ne smijemo popustiti u borbi za naša prava, nitko se za nas neće zauzeti budemo li pasivni promatrači društvenih procesa koji su od životne važnosti za OSI populaciju.

S Novom godinom očekujemo i ‘nove ljude’, njihovo razumijevanje, poštovanje, učinkovitost, ljude ispunjene toplinom, istinom, ljubavi prema drugima. Možda onda i doživimo velika čuda, jer zaista su potrebna da bi se maknuli balvani koji su nam stavljeni na životne putove.

U tom blagdanskom duhu, u Novoj 2017. godini neka nas sve prati snaga, izdržljivost, hrabrost, jer na putu do pobjede – nema predaje. Neka ljubav, radost i toplina preplave naše živote i vode nas na svakom koraku.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 30.12.2016