Marko Damjanović, prijatelj i kolega novinar s In-Portala ustanove URIHO, prvog news portala za osobe s invaliditetom u regiji, napustio nas je 2. srpnja 2015. u svojoj 33. godini. Otišao je do svog cilja, nakon svih godina velikih životnih borbi

 

Izdržao je puno toga u životu, nije odustajao i pokazao je da ništa nije nemoguće. Naravno, ništa ne ide preko noći. Bili su potrebni veliki trud, upornost, izdržljivost, ustrajnost, veliko trpljenje, ali i srce ispunjeno ljubavlju te “obitelj na koju se uvijek mogao osloniti” - kako je znao reći. Za sve se sam izborio marljivim i ustrajnim radom te opravdao ukazano povjerenje od strane okoline, usprkos teškom invaliditetu. Iako je kroz cijeli život trpio posljedice krivih odluka i pogrešaka liječnika prilikom poroda, uslijed kojih mu je ozlijeđena kralježnica, često je neumorno radio i po „16 sati dnevno“, bez obzira na svu bol i tegobe.

Kada dođu vijesti da otiđe netko drag iz naših života, zaustavimo se na trenutak. I dođe u pamet po ne znam koji puta: Živi uistinu svaki dan kao da ti je posljednji! Jer nikada se ne zna čas odlaska.

S Markom sam došla po prvi puta u kontakt prilikom istraživanja za jedan studentski projekt, 19. siječnja 2015., kada se javio sam preko Facebook-a iz bolničkog kreveta: “Poštovana... Ja se bavim boćanjem, a i glasnogovornik sam Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom."

Kao glasnogovornik trudio se raditi na promociji sporta, klubova i sportskih društva Grada Zagreba, čiji su članovi upravo osobe s invaliditetom. Sebe je pronašao i u boćanju pa je bio i član Predsjedništva boćarskog kluba “Željko Klepač” URIHO te član Sportskog društva osoba s invaliditetom URIHO. Uglavnom, obavljao je sve funkcije s velikom voljom i ljubavlju.

Bila sam mu neizmjerno zahvalna, kao i svim sudionicima, jer radila sam isti u zadnji trenutak zbog silnih obveza pa sam bila ograničena vremenski. Kako su mu produženi bolnički dani, dogovorili smo se da ću ga nazvati pa će mi odgovarati preko telefona, a ja ću zapisivati. Znam da je, unatoč tome što je imao bolove i bio u teškom stanju, odgovorio na svako postavljeno pitanje. Bilo mi je neugodno da mu ja još smetam s ispitivanjima, ali htio je sudjelovati. Naravno, cijenila sam to pa sam se rasplakala na kraju razgovora s njim. Rekao mi je, iako se nikada nismo ni vidjeli ni čuli, da je tu za mene i kad god što treba da se slobodno javim. Čovjek jednostavno ne može otići samo tako dalje, a da ne bude od srca zahvalan. Htjela sam ga posjetiti u bolnici da mu se zahvalim barem jednom čokoladom, ali zamolio me da ne dolazim zbog tegoba, da će doći dan kada ćemo se naći negdje u gradu pa sam poštivala njegovu želju.

Zatim mu je ponovno pozlilo pa sam mu zaželjela 17. travnja 2015. sve najbolje uz brzi oporavak.

Stigli su i dani Državnog prvenstva u Varaždinu, iz stolnog tenisa za osobe s invaliditetom, krajem travnja 2015. godine. Nije mogao ići radi zdravstvenih tegoba zbog kojih je završio u bolnici, tako da mi je tužan bio izjavio: “Trebao sam i ja u Varaždin. Jer dolje su moji URIHOvci.” Ja sam pratila sve kroz tri dana tako da smo se čuli. Bio je svjestan da je potreban ljudima oko sebe – zbog čega su mu se i javljali u bolnicu, tako da je zahvaljujući svima koji su se brinuli za njega uspio dobiti u iznimno kratkom roku “neki uređaj za specijalno disanje” na koji bi inače čekao 10 dana, i nakon što se izvukao bio je neizmjerno zahvalan doktorima i sestrama koji su brinuli o njemu. Bio je iznimno ponosan i sretan na riječi doktorice: "Vas ljudi utjecajni vani iznimno cijene, zvali su iz više domena i rekli da se sve poduzme za vaš oporavak jer ste im bitni." Sada shvaćam da su bile to riječi zahvale ne samo od tih ljudi, već i životno priznanje za svu požrtvovnost koju je davao za druge ljude oko sebe. Tada je imao veliko trpljenje, tako da ga je spasilo brzo reagiranje u danoj situaciji. I produžen mu je život, jer priznao mi je da je zamalo umro, jedva je izdržao.

Tom prilikom dao mi je savjet za život: “Prema tome samo pozitivno i iskreno radi”. Jer poštenje, dobrota i upornost se kad-tad isplate!

Nakon dugo vremena, došao je napokon i dan susreta uživo, zahvaljujući mom prijatelju Vanji Krniću, koji je bio natjecatelj iz šaha i koji je završio Studij politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Nisam ni znala u prvi tren da će biti Marko tamo, ali bilo mi je neizmjerno drago kad sam shvatila i kad smo se upoznali. Bilo je kao da se znamo godinama! Šahovski klub “Stjepan Bosak” – URIHO iz Zagreba organizirao je XVI. memorijalni šahovski turnir “Stjepan Bosak” za osobe s invaliditetom, bez obzira na kategoriju i titulu, 30. svibnja 2015. od 9 do 18 sati, u prostorijama Centra za odgoj i obrazovanje “Dubrava” u Zagrebu, Prilaz Tomislava Špoljara 2. Turnir je otvoren upravo od strane Marka Damjanovića, organizatora i predsjednika Šahovskog kluba “Stjepan Bosak” – URIHO, koji broji 50 članova. Bio je odličan domaćin i brinuo se za sve: od organizacije do gostiju i natjecatelja.

Na kraju sam išla s njim i nekim prijateljima na piće. Sve nas je počastio. Nije dozvolio da bilo tko od nas plati. Marko nas je pokušavao nasmijati u svom stilu šaljivđije.

Uspjela sam na kraju porazgovarati i o zajedničkim novinarskim problemima, tako da smo donijeli zaključak da se nikada ne smijemo predati, da moramo ustrajati i uvijek ići naprijed, bez obzira što ponekad doživljavamo nerazumijevanje, odbijanje. Jer uvijek će biti dobrih duša koje će nam olakšati životni put. I da ćemo se boriti za one koji su u najvećoj potrebi, bolesni, nemoćni, pogođeni nepravdama. Pomaganje drugima dat će nam snage da sve izdržimo. Jer oboje smo bili svjesni da nam je život poklonio nekoliko šansi da smo preživjeli, budući smo oboje bili u takvim situacijama da smo mislili da su posljednje.

Intervjuirala sam ga tada u vezi turnira. Bila mi je čast, budući sam tada bila jedina kao novinarka na cjelodnevnom događaju.

“Kao i svake godine, i ove smo se mogli uvjeriti u šahovske kvalitete osoba s invaliditetom. Na turniru su sklopljena ponovno nova poznanstva i prijateljstva. Veseli me činjenica da se unatoč zahtjevnim vremenima može održati ovako kvalitetan turnir na visokoj razini. Naravno, to bi bilo kudikamo teže da nemamo potporu Gradonačelnika Grada Zagreba i gradskih struktura, zatim Zagrebačkog šahovskog saveza, Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom, Ustanove URIHO te Centra za odgoj i obrazovanje “Dubrava”. Posebne zahvale idu Josipu Držaiću, ravnatelju Ustanove URIHO i tajnici Zagrebačkog šahovskog saveza Vlasti Maček, koji dugi niz godina pomažu rad Kluba i omogućuju da se osobe s invaliditetom kroz šah integriraju u društvo. Želim zahvaliti i ravnateljici Centra za odgoj i obrazovanje “Dubrava” Tatjani Tarandek, koja nas je i ove godine, kao i prijašnjih godina, ugostila i bila sjajan domaćin sa svojim djelatnicima. Velike zasluge idu i glavnom sucu turnira Denisu Rosandiću, svim volonterima kojih je bilo 12, sponzorima i medijskim pokroviteljima. Čestitam laureatima priznanja, posebno gospođi Vlasti Maček. Ona je u početku bila jedna od rijetkih koja je vjerovala u šah osoba s invaliditetom te je svih godina davala svesrdnu podršku”, rekao je 30. svibnja 2015. Marko Damjanović, organizator ovogodišnjeg XVI. memorijalnog šahovskog turnira i veliki zaljubljenik u šah.

Nadalje smo dogovarali susret, ali kad sve riješim na fakultetu, s obzirom da je imao puno razumijevanje za ispitne rokove, budući ih je i sam prošao. Veselili smo se istome. U međuvremenu mi je SOS telefonska linija do njega bila dostupna kroz cijelo vrijeme.

Nekoliko puta je istaknuo svoje kolege novinare, Božicu i urednika, koje je iznimno cijenio i na koje se mogao osloniti u životu.

Ali, kako sve ima svoje vrijeme, došlo je i vrijeme Markova ispunjenja cilja! I to nakon što je ispunio svoj san: da bude kum na vjenčanju svoje sestre, koje dojmove je podijelio sa svojim prijateljima.

Iako je i odlazak sastavni dio života, teško je suzdržati suze. Kad sam saznala da je otišao, nisam mogla vjerovati. Suze su samo navirale. A u mislima mi je kroz cijelo vrijeme. Ali, srest ćemo se opet – govorim si! Jer dobri ljudi ne umiru, privremeno nas ostavljaju, prethodno nam pokazavši svojim primjerom da se moramo boriti do posljednjeg daha.

Nismo se po drugi puta našli, ali bio mi je dovoljan jedan dan naših života da uživam njegovu prisutnost. Čast mi je da sam ga upoznala, jer bio je duša koja je oko sebe širila nešto posebno, riječima neopisivo. Osjećala sam to. I zato, ne zaboravivši da smo bili tu uvijek jedno za drugo kad je nešto zatrebalo otkad smo se upoznali, uz osjećaj poštovanja i dužnosti prema velikom čovjeku, uspjela sam napisati i ove riječi.

Obećao mi je priču o sebi, jer je bio upoznat sa studentskim projektom Per aspera ad astra, za koji me bodrio da ga vodim kako sam ga i započela. Ista se stvarala mjesecima i kao da mi nešto nije dalo da je napišem prije. Ne znam ni sama zašto, ali kad nešto ne ide, ne ide. O tome sam i s njim razgovarala svojevremeno, no rekao je da i on ima takve trenutke.. Tako da sam strpljivo čekala, ne znajući zašto. Sada znam. Jer sad tek shvaćam zašto sam sačuvala i jednu fotografiju. Kad sam radila albume, ta fotografija gdje je on uvijek je ostajala sa strane... Priču sam čekala, ali sad je jasno da se stvarala sama od sebe svih ovih mjeseci njegovom toplinom, ljubavlju, ljepotom duše i srca. Za neke stvari u životu jednostavno postoji njihovo vrijeme!

Otkad sam saznala da je otišao, mislila sam da neću moći ništa napisati, jer cijelu večer i idući dan riječi nisu izlazile iz mene. Ali, imajući pred očima njegove neprestane šale i riječi utjehe kad je trebalo, kao i sav uloženi trud, ništa nije teško da se za dobre duše barem napravi jedna sitnica. Jedan podsjetnik da se ljudi sjete da imamo uz sebe dobre ljude koji su itekako vrijedni naše pažnje i da treba izdržati, bez obzira na sve tegobe. Nije mi bilo teško pročuti do tri sata ujutro, razmišljala sam o svemu.

Marko nam ostaje u sjećanju, u našim srcima, kao veliki prijatelj, čovjek, duša sa srcem punim ljubavi za bližnje, pogotovo za osobe s invaliditetom. Utro je putove u mnoga srca i uljepšao ovaj svijet svojom prisutnošću, jer imao je senzibilitet za ljude oko sebe, pogotovo one u teškim životnim situacijama, što je i pisano potvrdio prilikom razgovora 28. travnja 2015.: “mene zna pogoditi socijalni problem nekog”.

Ugasio se nenadano, kao svijeća, koja je gorjela, ali nije izgarala kroz cijeli život, da bi izgorjela po posljednji puta kako bi se dala u još većem obimu nego do sada i u svjetlosnom tragu ga otpratila prema zvijezdama, prema nebu gdje će pronaći svoj smiraj i mir.

Zapalio je vatru ljubavi na svoj način za one najpotrebitije, pogotovo za osobe s invaliditetom.

Njegov doprinos u sportu za osobe s invaliditetom i novinarstvu ostaje neizbrisiv! Jer samo je jedan Marko Damjanović – neponovljiv u svemu.

Zbog svoje iskrenosti, topline, otvorenosti nedostajat će svima!

Na kraju možemo mu samo zahvaliti na svemu što je bio i što se davao neumorno za druge oko sebe! I biti sretni što smo imali tako dobru dušu uz sebe!

 

Piše: Kaudija Klanjčić

Objavljeno: 08.07.2015