Nakon što je stekla invaliditet, Nives je samostalnu terapiju započela šetnjama sa psima koji su joj dali novi smisao u životu. I to unazad trinaest godina

 

“Bez obzira na sve tegobe koje se dogode, treba ići uvijek naprijed prema ostvarenju životnog sna. Ne smije se odustajati. Treba cijeniti ono što imamo, ali potrebno je opet s druge strane biti svjestan naših mogućnosti”, kaže 43-godišnja Nives Sokolean iz Zagreba, koja je preživjela prije 13 godina tešku prometnu nesreću.

Nakon završetka Filozofskog fakulteta, smjer Komparativne književnosti i opće lingvistike, Nives je postala profesorica hrvatskog jezika, nakon čega je počela raditi s djecom u petom i šestom razredu osnovnih škola.

Pripremajući se na zajednički život sa svojom tadašnjom ljubavi, marljivo je radila na nekoliko poslova, i to u školskoj knjižnici te kao profesorica hrvatskog jezika, a u slobodno vrijeme bavila se masažom u salonu te kod kuće. Prije nesreće Nives je radila ukupno četiri godine i šest mjeseci, paralelno u školi iza autoputa u Ivaničkom Graberju blizu Ivanić-Grada, na punu satnicu oko godinu dana, te u školi u Čazmi.

Živjela je mladenački san te redovito hodala na ples i gimnastiku, koje je započela još od svoje 15. godine zajedno sa svojom prijateljicom Petrom. Redovitim dugogodišnjim vježbama održavala je zdravlje. Plesne tehnike usavršila je u Plesnom studiju Tihane Škrinjarić.

Nakon Filozofskog fakulteta, započela je studirati i Bibliotekarstvo, ali je nakon odslušane prve godine bila prisiljena prekinuti. Brzi tempo života, rad od jutra do sutra, umor, doprinijeli su jednog dana, točnije rečeno 28. veljače 2003., da se nenadano dogodila teška prometna nesreća pred Čazmom, na putu do posla, koja joj je promijenila daljnji životni tok. Iako nije uvijek išla svojim autom, već ponekad i s autobusom te s prijateljem, tog je kobnog dana bila u svom automobilu, a zbog prejakog umora završila je u jarku.

Sreća u nesreći je bila da ju je zapazio mještanin, s obzirom da se njezin automobil nije mogao vidjeti sa ceste. Pozvao je Hitnu pomoć, koja ju je brzo reanimirala, budući da je Nives prestala disati. Zadobila je udarac u glavu, koji je izazvao prsnuće krvnih žila, odnosno kontuziju i difuzno krvarenje mozga. Zračni jastuci na vozačevu i suvozačevu mjestu su se aktivirali, tako da su donekle uspjeli umanjiti udarce. Nives je završila u komi idućih 10 dana, a mišići su joj atrofirali tijekom vremena.

Budući da se Nives ne sjeća okolnosti nesreće, pitali smo njezinu majku o tome.

“O samoj nesreći obavijestili su me iz policije telefonskim putem. Rekli su mi da je Nives odvedena u bjelovarsku bolnicu, nakon čega sam odmah sa suprugom otišla u posjetu. Tamo je provela oko mjesec dana na intenzivnoj njezi gdje je zadobila bolničku infekciju MRSA-u. Nakon 10 dana kome, iza koje se probudila, liječnici su je držali u induciranoj komi radi sprečavanja opasnosti daljnjeg krvarenja u mozgu. Nives je bila kroz to vrijeme priključena na aparat za umjetno disanje, zbog čega je izveden postupak traheotomije. Potom je, kad joj je opće stanje omogućavalo, prevezena u Zagreb na KBC Rebro, na Odjel neurologije, na intenzivnu njegu. Tu je nastavljeno liječenje u izolaciji, pogotovo zbog bolničke infekcije koju je prenijela iz bjelovarske bolnice. Tražila sam da se započne odmah s fizikalnom terapijom, koju smo platili. To je trajalo negdje oko mjesec dana na Rebru. Nives je tada počela samostalno disati, ali ostalo stanje je bilo jako kritično zbog visoke temperature i infekcije, a nije reagirala na lijekove”, prisjeća se Nivesina majka.

Nakon toga započela je fizikalna rehabilitacija uz logopedske vježbe u Krapinskim Toplicama, makar temperatura i MRSA nisu bili riješeni na Rebru, gdje je provela više od pet mjeseci. Bili su to dani borbe da se koliko-toliko osposobi. Dijagnoza koja je postavljena je tetrapareza spastica, kao posljedica traume mozga, uz oštećenje sluha, govora i vida, kao i tegobe teškog hoda, gubitka ravnoteže, slabu koncentraciju, poteškoće usredotočenja i pamćenja. Tijekom liječenja nije imala operaciju, već intenzivne vježbe.

“Nives je tada potpuno ovisila o mojoj pomoći, kao i o stručnom osoblju. Hranila sam je, kupala. Kad je bila osposobljena da može stati na noge, nabavili smo invalidska kolica u kojima je provela nekoliko mjeseci, do izlaska iz Krapinskih toplica. Uz redovite morali smo plaćati i dodatne vježbe, koje sam savladala kako bi samostalno mogle dalje nastaviti kod kuće. Dugo nismo uopće znali da li vidi i čuje, jer Nives nije mogla govoriti. Apetit je bio zadržan kroz cijelo vrijeme. Negdje nakon dva mjeseca počela je pokazivati lagani napredak uz logopeda, jer je počela polako govoriti. Bila je poslušna i sve je radila što su joj govorili stručnjaci. Nives je inače borac i nisam joj dala da odustaje, tako da je u suradnji sa mnom i ostalima iz bolnice postigla rezultate, za razliku od brojnih drugih mladih s kojima nitko nije bio”, nastavila je majka.

Poslije se nesreća priznala kao ozljeda na radu, i to negdje nakon pet godina, jer se dogodila na putu na posao, utvrđen joj je invaliditet od 80 posto radi povrede glave od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje te je ostvarila invalidsku mirovinu od koje živi dan danas.

Samostalnu terapiju započela je šetnjama sa psima, koji su joj dali novi smisao u životu. I to unazad trinaest godina.

Prva kujica koja joj je postala prijateljicom bila je Klea. Odgovarala joj je jer je bila starija i spora pa je Nives mogla pratiti njezin tempo. Zajedničke šetnje koje su započele počele su joj vježbati mišiće, pogotovo nogu, i zbog kojih se tijekom vremena osamostalila. Nives trenutno ima Bigu, ženku starosti sedam godina, koju je udomila preko internetskih oglasa. Ona joj je velika radost i s njom provodi zajedničke trenutke.

“Obožavam pse jer su nam najvjerniji prijatelji”, rekla je Nives.

Nives živi s majkom, koja je ostala uz nju sve do danas.

Članica je Udruge invalida rada Zagreba, gdje redovito sudjeluje na korektivnoj gimnastici te na vježbama istezanja. Povremeno ide i na kreativne radionice i izlete, a obavezna je na predavanjima o zdravlju. Ostala je zapažena zbog sudjelovanja u dramskoj skupini u kulturno-zabavnoj manifestaciji “I mi smo zvijezde”, koju je Udruga organizirala 17. prosinca 2015. u Centru za kulturu Trešnjevka.

Svaki mjesec, zadnjeg petka, posjećuje i Udrugu osoba s invaliditetom 'Suncokret' u Velikoj Gorici, budući je živjela u tom gradu prije dolaska u Zagreb.

Nivesina najveća želja je da se ostvari u majčinstvu. Sve godine je uložila da se osamostali, kako bi mogla imati svoju obitelj i djecu.

“Voljela bih upoznati iskrenog i dobrog muškarca, koji bi mi mogao pružati razumijevanje i potporu. Kroz sve protekle godine nisam imala mogućnost upoznavanja, jer sam bila u fazama liječenja. Uvidjela sam da su djeca najveća bogatstvo i da su budućnost svih nas. Voljela bih ih imati, ali sve stavljam u Božje ruke”, rekla je Nives, nadajući se da će uspjeti ostvariti svoj životni san.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 01.04.2016