"Nikad ne odustajte od svojih želja, jer ako se otvorite prema društvu i društvo će se otvoriti prema nama, osobama s invaliditetom. Sve će barijere biti uklonjene“, kaže Splićanka sa zagrebačkom adresom

 

"Meni invaliditet nije nikakva prepreka da uživam u životu i savjetujem svima da izađu u svijet i i učine ga mjestom ugodnim za sebe“, poručuje 29-godišnja Splićanka koja je većinu svog života provela u Zagrebu.

"Studentica sam Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Trenutno sam na odsjeku za etnologiju, kulturnu antropologiju i antropologiju. Završila sam pedagogiju, također na Filozofskom fakultetu. Dolazim iz Splita ali moja obitelj je podrijetlom iz Hercegovine. Već sam 20 godina u Zagrebu u kojem sam završila osnovnu, srednju školu i fakultet.

U osnovnu školu sam išla u Centar za odgoj i obrazovanje Goljak. Na Goljaku mi je bilo jako lijepo. Cijelo medicinsko osoblje i profesori su mi bili jako velika potpora. Moji roditelji nisu mogli uvijek biti fizički uz mene u Zagrebu, pa su neke stvari koje moji roditelji nisu mogli zbog udaljenosti odrađivali moji profesori. Posebno bih se zahvalila mojoj učiteljici Jasmini Mojži Koprolčec koja mi je predavala od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Ona mi je zaista puno pomogla jer do trenutka kada sam krenula u osnovnu školu nisam se nikad odvajala od svojih roditelja. Kroz prvu godinu moj tata je dolazio svaki vikend poslije posla i bio je sa mnom u nedjelju. Išli smo na ručak i na misu. Živjela sam od vikenda do vikenda i mislila sam da ja to neću moći. Sve mi je bilo novo, novi ljudi. Mama Snježana i tata Vlado te seka Lucija i braco Marko su mi u tom trenutku bili sve na svijetu. Sve što sam znala naučila sam od njih. A onda se profesorica Jasmina potrudila da mi učini boravak što ljepšim i boljim. Učinila je sve što je bilo u njenoj moći da me pretvori u osobu kakva sam danas.

Isto tako bih izdvojila mog razrednika Antu Šimića koji je samo nastavio njenim stopama. Oni su mi bili kao drugi roditelji. Još bih izdvojila pedagogicu Maru koja je isto ostavila veliki trag u mom životu i zbog koje sam i sama upisala studij pedagogije. Također i profesorica hrvatskog jezika Ancila je ostavila veliki trag. Kod nje sam išla na dramsku sekciju i to me jako ispunjavalo i podizalo samopouzdanje. Godine 2003. sam upisala srednju školu Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava za smjer upravnog referenta. Tamo sam odrasla do kraja te okusila čari slobode. Mogli smo sami odlučivati u odnosu na obiteljsku atmosferu na Goljaku. Brzo sam se snašla i stekla puno prijatelja. Iskusila sam jednu neovisnost koja mi je puno značila. Išla sam jedno vrijeme na Framu, u franjevački samostan koju je vodio fra Miljenko koji mi je puno pomogao. Nažalost, nije više među nama ali znam da me prati. Frama je zapravo franjevačka mladež koja se sastajala jednom tjedno gdje bi imali radionice i izmjenjivali smo mišljenja o društvenim pitanjima.

Nadam se da ću uspjeti upisati doktorski studij na pedagogiji jer mi je to velika motivacija za daljnji napredak u profesionalnom smislu. Na etnologiji imam još zapravo napisati diplomski rad.

Na pitanje kako mi je bilo studirati mogu reći da mi je to bio logičan slijed jer ja nikada nisam htjela odustati od svojih snova. Znala sam da će biti mnogo prepreka, ali opet naglašavam da sam imala potporu svojih roditelja. Time su mi omogućili studiranje na fakultetu kojeg sam željela. Ponovno sam susrela ljude koji su imali razumijevanja za mene i moje potrebe i nitko nikad na fakultetu nije radio nikakve razlike, bez obzira što sam studentica s invaliditetom. . Osjećala sam se lijepo i jednako sa svojim kolegama. Imala sam potporu svih profesora. Želim naglasiti da nisu radili nikakve razlike, osim što su mi dozvolili da odgovaram usmeno zbog mog sporijeg pisanja. Mi smo kao grupa i kolege savršeno funkcionirali i od njih sam uvijek mogla posuditi bilo što. Družili smo se i izvan predavanja i dan danas se viđamo i družimo. Danas to više nije tako intenzivno jer su se neki preselili, a neki i rade, ali nas to ne sprječava da se čujemo putem društvenih mreža.

Ukoliko zapnemo u struci tada dijelimo međusobne profesionalne savjete kroz pitanja koja si uzajamno postavljamo.

Sve što sam napravila od svoga života je vrijedilo. Naš poziv pedagoga traži da smo u stalnom kontaktu s ljudima koji nas trebaju. Bilo to dijete ili odrasla osoba to iziskuje svakodnevni rad na sebi i učenje od drugih. Nije samo problem u društvu, nego je problem i u nama samima. Jer ne smijemo se predati i čekati da netko napravi nešto umjesto nas. Nemojmo kriviti društvo i plakati nad svojom sudbinom. Treba prihvatiti ono što ti je dato, i treba se znati nositi s time. Imam i ja trenutaka kad mi je svega dosta i kad se zapitam što mi je ovo sve trebalo, ali onda treba naći nekakav najmanji tračak nade da uvidiš da to sve vrijedi unatoč svim preprekama.

Prvu godinu sam završila pedagogiju na PMF-u u Mostaru, jer nisam prošla na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Druge godine sam se prebacila u Zagreb. Posebno bih pohvalila profesore. Zajedno smo učili, zajedno smo se uhodavali jer nisu se do tada baš susretali s osobama s invaliditetom. Sada je sveučilište u Mostaru prilagođeno osobama s invaliditetom jer postoji lift radi potrebitih. Dekan sveučilišta u Mostaru mi je odmah rekao da mi ne može pružiti jednake uvjete, ali ukoliko želim da se mogu upisati na fakultet na moju vlastitu odgovornost. Stepenice me nisu spriječile da se upišem na fakultet. Svladavala sam stepenice uz pomoć mog oca, koji je sa mnom išao svakodnevno i pomogao mi. Svi smo učili jedni od drugih i na kraju je to ispalo jedno lijepo iskustvo kroz koje sam opet stekla mnogo prijatelja i kolega. Naravno, Zagreb mi je jako falio jer sam ipak tu provela najveći dio svog života. I htjela bi se ovim putem zahvaliti svim profesorima i kolegama iz Mostara. Drago mi je što sam ih imala priliku upoznati i što su mi pomogli u mom profesionalnom napretku.

Nemam jedinstven odgovor na pitanje motivacije. Svaki dan pronalazim nešto novo da budem uspješna, da pokažem sama sebi, a onda i drugima, da ja mogu sve ono što i zamislim.

Bit će prepreka i neće me uvijek svi razumjeti, ali ono što sam si zacrtala to će tako i biti.

Smetaju me arhitektonske barijere. Osobnog asistenta imam od ove godine, što mi olakšava puno toga u životu. Mojim prijateljima nije problem mene voditi negdje ali kada imam osobu koja mi je na raspolaganju puno sam samostalnija.

Volim jako putovati, upoznavati različite ljude i kulture. Bila sam u mnogim europskim zemljama kao što su Francuska, Italija Slovenija. Velika želja mi je otići u Španjolsku i Meksiko. Fascinira me Latinska Amerika i sve što ima veze s njihovim govornim područjem i kulturom. Istraživati to područje kao etnolog, kulturni antropolog. Na tu sam temu uzela i sadašnji diplomski rad 'Položaj žena u Latinskoj Americi' u kojem proučavam usporedbu Argentine i Meksika. Htjela bih naučiti sve romanske jezike.

Nikad ne odustajte od svojih želja, jer ako se otvorite prema društvu i društvo će se otvoriti prema nama, osobama s invaliditetom. Sve će barijere biti uklonjene“, poruka je za kraj Ane Mandić.

Zabilježio: Domagoj Glažar

Objavljeno: 23.03.2016