Priča za rubriku 'Vjerovali ili ne'. Ona je glazbenica, plesačica, mažoretkinja, vozačica, studentica i 'udarna igla' rukometne ekipe ERF-a. Možda to i nije neobično, takvi ljudi danas možda i nisu rijetkost, ali Martina je djevojka s invaliditetom koja svojim entuzijazmom i snagom volje zaslužuje duboki naklon

Martina Barba rođena je u Vukovaru i greškom liječnika stekla je trajni invaliditet. S dijagnozom paresus plexus bachialis ranom intervencijom mogla se oporaviti, ali prekasno su je poslali na rehabilitaciju. Početkom rata odlazi s obitelji iz rodnog Vukovara, što uzrokuje i alergiju uslijed stalnih selidba po starim i vlažnim kućama. Brojni usponi i padovi, za nju to ne predstavlja izliku da, puna poleta i samopouzdanja, ostvaruje ciljeve koje si postavlja.

“Osnovnu školu Dore Pejačević u Našicama polazila sam do trećeg razreda uz podršku roditelja, učiteljice i prijatelja, pa moji zdravstveni problemi nisu dolazili do izražaja“,  priča Martina.
“Tada smo morali preseliti u Osijek i tu počinje moja borba protiv nerazumjevanja. Kao većina djece, htjela sam se baviti nekim sportom i odlučila se za odbojku. Postavljalo pitanje kako ću igrati odbojku samo s jednom rukom, ali uspjela sam. Upornim radom pokazala sam da me moj invaliditet ne čini drugačijom od ostalih, samo sam to izvela na malo drugačiji način, ali jednako uspješno kao i ostali. Odbojku sam trenirala do kraja osnovne škole“, kaže Martina.

Borba za toleranciju

Oštećenje pleksusa brahijalisa najčešća je porođajna ozljeda perifernih živaca. Najznačajniji faktor rizika je velika porođajna težina djeteta, veća od 4.000 grama. Obično se uočava kratko nakon poroda. Često dolazi do spontanog, potpunog oporavka funkcije u prvim tjednima života. Kod malog postotka djece slabost ruke se zadržava i može se razviti u doživotnu živčano-mišićnu disfunkciju.

“Kako sam kao djete bila puna energije, nisam stala samo na odbojci. Odlučila sam trenirati i karate. Prihvatili su me bez problema, trener je bio razuman, nije radio razliku, nije me štedio, tražio je od mene jednako kao i od drugih, bila sam dio tima. Polagala sam ispite za pojas. Rezultati su se nizali, ali na međunarodnom natjecanju suci nisu imali razumijevanja te sam izbačena u prvom krugu natjecanja. Kada sam se trebala vratiti u Vukovar morala sam prekinuti sa treniranjem, jer tamo nisam imala mogućnosti.
Glazba je nešto što neizmjerno volim, a s obzirom da sam iz Slavonije, u petom razredu sam željela svirati tamburicu. To je bio veći problem mom profesoru nego meni. On nije mogao shvatiti kako ću ja to uspjeti s obzirom na ograničene pokrete ruke, pa sam se nakon dvije godine truda pomirila s tim da ću za okolinu uvijek biti drugačija i odlučila sam svirati klavir. Kada sam se pojavila u glazbenoj školi, nakon prvotnog šoka, pokušali su se oduprijeti mojoj ideji, ali mojom upornošću ipak su me primili.
Pred kraj osnovne škole u Vukovaru su osnovane mažoretkinje, pa sam pomislila zašto ne bi pokušala. I tako sam bila prva mažoretkinja s invaliditetom. S obzirom da se palica vrti s desnom rukom, a ja imam problema upravo s tom desnom rukom, razmišljala sam da ipak odustanem, ali moj trener je našao rješenje. Imala sam solo nastup gdje sam palicu vrtila lijevom rukom. Radila sam sve jednako kao ostale cure, samo na obrnutu stranu.

Profesori - sramota profesije

Osim toga, od osnovne škole sam se bavila plesom. Prvo sam trenirala suvremeni ples, koerografije u plesnoj skupini mi nisu zadavale probleme. Najveći problem su bile moje selidbe. Nakon toga sam odlučila upisati tečaj klasičnih plesova i salse. S obzirom da volim plesati, nije bilo nikakvih problema, uživala sam u svakom pokretu.
Srednju školu sam upisala u Vukovaru, prirodoslovno-matematičku gimnaziju. Zbog zdravstvenih razloga, bila sam prisiljena često izostajati sa nastave, što je rezultiralo nerazumijevanjem, a ponekad i ponižavanjem od strane profesora. U drugom srednje, vratila sam se u Osijek, započela samostalan život, školu sam nastavila u III. Gimnaziji .
Ponižavanje i omalovažavanje se nastavilo tjekom cijelog srednjoškolskog obrazovanja. Mislim da profesori, kao školski pedagozi ne bi trebali sebi dozvoliti izjave kao što su: 'Osoba s toliko izostanaka ne može završiti razred ni da je Einstein.' ili 'Prebaci se u ekonomsku školu, oni su prilagođeni za osobe sa invaliditetom, imaju iskustvo u radu s njima, tamo će ti biti bolje.'
Vrhunac svega bio je kada smo dogovarali maturalno putovanje i kada je moja razrednica izjavila da me neće povesti, jer ne želi cijelo vrijeme provesti sa mnom u bolnici. To je rečenica koja mi se urezala duboko u sjećanje, koja je ostavila ožiljak i gorak okus. Po čemu sam ja manje vrijedna i tko je ona da meni sudi?
U Osijeku sam stekla nova prijateljstva i kako su svi bili članovi dobrovoljnog vatrogasnog društva predložili su da im se pridružim. Tako sam se uključila u društvo, položila ispit za vatrogasca i sudjelovala na natjecanjima na mjestu zapovjednika seniorki A. Nakon srednje škole završila sam tečaj za web dizajnera i tečaj krojenja i šivanja. Položila sam vozački, za što su svi mislili da neću moći, ali ja danas vozim automobil i bez problema mjenjam brzine.

Svjedočanstvo prijatelja

S obzirom da volim sport i da pratim rukomet, navijačica sam RK Nexe iz Našica i prije dolaska u Zagreb nisam propuštala njihove utakmice, poželjela sam i sama trenirati rukomet. Ta želja mi se ostvarila upisom na Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, danas sam, već drugu godinu, dio rukometne ekipe fakulteta.

Nakon cjeloživotne borbe za postizanjem cilja u životu, konačno sam prihvaćena onakva kakva jesam, jednaka kao ostali. Sa curama treniram i igram na utakmicama na sveučilišnom prvenstvu. Ponosna sam na ekipu i trenera koji mi pružaju podršku na terenu. Danas ja učim od njih kako je to biti ravnopravni član ekipe, kakav je osjećaj disati za i sa ekipom i što znači ostaviti srce na parketu zbog ekipe. Svaka naša pobjeda je i moja pobjeda protiv diskriminacije“, naglašava Martina.
Rene Lovrenčić, Martinin trener, svoje iskustvo s rukometašicom s invaliditetom opisuje kao iznimno pozitivno.
“Realno sam sagledao sposobnosti koje Martina ima i pokušao iskoristiti njezine kvalitete ne izdvajajući je posebno od ostatka ekipe, jer ona i jest dio ekipe. Mišljenja sam da bi pristup takvoj ekipi trebao biti motivirajući, ne samo sa strane trenera prema igračicama, već i igračica prema svojim suigračicama, jer se jedino tako može probuditi onaj sportski i natjecateljski duh unutar ekipe i stvorit dobra i zdrava sredina za razvoj bilo kakve individue, a pogotovo što se tiče osobe s invaliditetom. Martina nam je pokazala da, unatoč njezinom invaliditetu, njezina ljubav prema rukometu je neopisiva i takvo što je poželjno stanje u bilo kojoj ekipi. Voditi ekipu bez te konstantne ljubavi prema sportu je gotovo nemoguće s trenerskog stajališta i imajući u vidu Martininu ljubav prema rukometu, sve se čini lakšim. Ponekad mi treneri razbijamo glavu kad planiramo trening unaprijed i zamaramo se nebitnim stvarima te zaboravimo samu bit treninga, a to je prije svega druženje i zabava s ciljem da se malo odmaknemo od svakodnevnih obaveza te da se jednostavno opustimo u igri koja nas veseli i zbog koje smo svi mi ovdje. To je ono što sam ja naučio od Martine“, svjedoči Rene Lovrenčić.

Ana Modrić, kapetan rukometne ekipe ERF-a, kaže: “Martininim dolaskom u ekipu počela sm razmišljati o načinima kako Martinu učiniti našim ravnopravim članom koji će sudjelovati i doprinositi našem timu u skladu sa svojim mogućnostima. Ona zaista i jest ravnopravan član u svakom smislu te riječi, trudi se, te je moje viđenje cijele situacije, odnosno cijele naše ekipe, isključivo pozitivno. Svatko u ekipi, neovisno o invaliditetu, ima svoje jače i slabije  strane te je  važno da djelujemo kao dobar tim i međusobno se nadopunjavamo. Stoga, mislim da upravo ta različitost može pomoći ekipi, učiniti ju još boljom. Osim toga, mi kao članovi rastemo jer učimo prihvatiti druge onakve kakvi oni uistinu jesu. Druženje s Martinom razbija predrasude, oplemenjuje, povećava naše razumijevanje i čini nas boljim ljudima. Ona je divna osoba i ni po čemu ne radim razliku između nje i bilo kojeg drugog člana naše ekipe.“

Sara Lovrenčić, suigračica, kaže: “Saznanje da se osoba s  invaliditetom želi baviti sportom bilo je pozitivno iznenađenje i pravo osvježenje. Budući da je naša ekipa predstavnik Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, imamo otprije razvijenu povezanost sa osobama s invaliditetom i zajedničko studiranje nas čini još bližima i svjesnijima njihovih potreba. Martinina odluka me ipak u početku malo brinula jer je rukomet dosta grubi sport, no njezina želja za druženjem i upornost i trud pri treniranju otklonili su svaku dilemu i pitanje koje se prije javljalo. Oduvijek sam smatrala da osobama s invaliditetom treba pružiti pomoć, prilagoditi im okruženje i omogućiti im adekvatne uvijete i da će oni pokazati svoje kvalitete, vještine i znanja kojih mnogi ljudi nisu ni svjesni da ih imaju. To je i Martina potvrdila svojom sportskom odlukom. Naučila me da je najvažniji duh u čovjeku, on može premostiti svaku prepreku koja se nađe na putu. Ukoliko čovjek ima volju, uvijek se nađe način.“

Živjeti punim plućima

Corina Ivkić, suigračica: “U početku sam mislila da će Martina samo navijati za ekipu i pratiti nas nas na utakmicama, ali nakon prvog  treninga sam se pozitivno iznenadila. Uvidjela sam kako u njoj kuca srce puno strasti i želje, ono nadilazi sve prepreke. Uz nju sam sam naučila kako se uvijek nađe način za ispunjenje ciljeva. Martina na mene djeluje motivirajuće i svaki trening, kao i utakmica, ispunjeni su smijehom i dobrom voljom kojoj ona pridonosi svojim pozitivnim stavom prema životu.  Imati osobu s invaliditetomu ekipi dodatno je bogatstvo koje donosi motivaciju koju ostale ekipe nemaju.“
I za kraj, završnu riječ prepuštamo Martini:
“Danas sam studentica druge godine Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, smjer rehabilitacija. Nakon što su mi u srednjoj školi spustili samopouzdanje do dna, danas se kao Feniks izdižem iz pepela. Vjerujem u svoju budućnost i želim ispraviti pogreške koje su meni uradili. Moje dvadesetšestogodišnje životno iskustvo donijelo mi je puno pravih prijatelja i obitelj koja mi je podrška u svim životnim situacijama, oni su moja snaga koja me vodi kroz život“, zaključuje Martina.
Božica Ravlić

Objavljeno: 21.02.2014