Članovi koji misle svojom glavom i pruže otpor u donošenju nekih odluka, automatski budu stavljeni na marginu ili, što je još žalosnije, budu ucijenjeni oduzimanjem nekih prava koja im pripadaju po statutu. Mentalni sklop tih 'vođa' sličan je onim diktatorskim

 

Poslije ni sam ne znam koliko telefonskih poziva, mailova i privatnih razgovora s ljudima koji su me kontaktirali, shvatio sam kako je zapravo tegobno biti dijelom udruga koje pretjerano ne brinu za interese svojih članova.

Većina njih mi se žalila na vodeće ljude u svojim udrugama. Tvrde da imaju osjećaj da im oni kao osobe s invaliditetom služe samo za davanje legitimiteta, naime da bi udruga mogla svojim projektima aplicirati na razne javne natječaje. Žale se da kao članovi dobiju 'mrvice sa stola' od programa koji je financiran natječajima te da neki od voditelja iskorištavaju težak položaj svojih članova za ostvarivanje vlastitih interesa. Ovdje je riječ o programima koji bi trebali utjecati na poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom. Javnost i neke osobe s invaliditetom za položaj u kojem se nalaze najviše zamjeraju političkim strukturama koje se nedovoljno zalažu za boljitak OSI populacije. S tim se mogu djelomično složiti, ali ne i u potpunosti, jer osobe s invaliditetom ni u svojoj se sredini (čitaj: udrugama) nisu u stanju izboriti za prava koja im pripadaju.

Šefovi bez invaliditeta, ali s privatnim biznisom

Donosim samo dva svjedočanstva ljudi koji su mi se žalili. Iz razumljivih razloga neću otkriti njihov identitet jer u suprotnom njihova 'karijera' u udrugama više ne bi bila moguća.

Jedan gospodin desetak je godina u svojoj udruzi obavljao administrativne poslove i organizirao razna druženja, tribine, sastanke i ostala događanja, za to bi dobivao sitni novac i pogodnosti u prijevozu sa specijalno prilagođenim vozilom znatno češće nego ostali korisnici. Kako je najodgovornija osoba udruge postajala sve moćnija i utjecajnija, ujedno je bivala i sve beskrupuloznija, pa je kontakte koje je ostvarivala preko udruge koristila za probitak svoga privatnoga biznisa. Nakon što je na sve više nelogičnosti nailazio, rečeni gospodin upozorio je predsjednicu na njezino ponašanje te ukazao da to što čini nije etički. Ubrzo je upozoren kako bi zbog svojih komentara mogao ostati bez funkcija koje obnašao i prijevoza koji mu je na raspolaganju. Unatoč svome teškom invaliditetu i kretanju s elektromotornim kolicima nije mogao samo tako zažmiriti na malverzacije i pognuti glavu već je savjesno reagirao i poslao pismo članovima skupštine udruge. Na njegovu žalost, kod njih nije naišao na podršku jer su članovi bili pod zaštitom rukovodeće osobe te su se bojali gubitka prava koja su uživali.

Džepovi puni 'humanosti'

Drugi primjer je djevojka iz južnog dijela Hrvatske koja od rođenja ima lakši oblik cerebralne paralize, usto samouka slikarica. Njoj je udruga omogućavala besplatne štandove i nastupe na likovnim izložbama u galerijama, gradovima diljem obale gdje se ona dobrovoljno odricala određenog broja svojih djela u korist udruge koja bi ih prodavala na humanitarnim javnim dražbama. Nakon nekoliko godina saznala je da novac od prodanih umjetnina nije u potpunosti stizao u udrugu već je više od 30 posto sredstava 'nestalo bez traga'. Kad je pitala gdje su uplatnice od prodanih slika, predsjednik udruge joj je rekao da to nije njezina stvar. Rekao joj je da je nezahvalna i da joj to nije bilo bitno dok je udruga osiguravala sva sredstva i prostorije za izložbe. Naravno da tu mladu, hrabru slikaricu to nije obeshrabrilo već je cijeli slučaj prijavila članovima udruge. Rezultat njezina otpora samovolji predsjednika udruge bila je hitno sazvana skupština udruge. Njezini navodi pokazali su se točnim, a predsjednik je smijenjen. U nadzoru je otkriveno kako je to bio vrh sante počinjenih nedjela.

Marko Damjanović: Dignimo glavu iz pijeska, dosta je bilo beskičmenjaštva

U mnogim udrugama su na rukovodećim mjestima osobe koje nemaju invaliditet, ali jako dobro egzistiraju na invaliditetu svojih članova. Takve rukovodeće osobe pomno odabiru ljude među OSI populacijom koji im služe za legitimno djelovanje udruge, a za uzvrat dobiju sitne povlastice. Članovi koji misle svojom glavom i pruže otpor u donošenju nekih odluka, automatski budu stavljeni na marginu ili, što je još žalosnije, budu ucijenjeni oduzimanjem nekih prava koja im pripadaju po statutu. Mentalni sklop tih 'vođa' je sličan onim diktatorskim. Jer, tko ne misli isto kao rukovodeći automatski je neprijatelj udruge. Svi znamo da je Hrvatska u teškoj gospodarskoj krizi i da su sredstva koja se dobivaju za razvoj prava osoba s invaliditetom sve oskudnija; potrebno je odgovornije upravljanje i kreativnije ulaganje u programe.

Odvajanje kukolja od žita

Nažalost, upravo zbog takvih udruga koje uglavnom dobivaju najveći dio kolača, ostale udruge koje posao rade etički i prema zakonskim odredbama države i svojih statuta, bivaju osuđene na golu egzistenciju. Za svaku kunu koju dobiju preko natječaja, moraju imati detaljno izrađen plan na koji način taj novac utrošiti u korist i razvoj društvenog okoliša za OSI populaciju. I doista rade krvav posao. Iza njih ne ostaju puni privatni računi već im je honorar osmijeh na licu vlastitih korisnika. Njima je dovoljna plaća koju dobiju i nisu usmjereni na uzimanje raznih provizija od partnera udruga. Neki od mojih poznanika su probali po svojim udrugama iskazati drukčije mišljenje i unaprijediti njihov rad, učiniti ga transparentnijim, međutim nitko od ostalih OSI članova nije im pružio potporu iz straha da će izgubiti minimum prava koja su ostvarivali posredstvom udruge. Iz tog razloga su se na mirniji način odlučili povući, jer svoja prava mogu ostvariti a da pritom ne budu beskičmenjaci koji za sitne interese guraju glavu u pijesak i zatvaraju oči na nepravdu. Državne, županijske i gradske strukture ne mogu znati što se u udrugama događa niti mogu utjecati na njihov rad jer poštuju njihovu samostalnost. Situaciju mogu promijeniti i poboljšati jedino članovi tih istih udruga.

Raduje me jedno saznanje. Osobe s invaliditetom koje su školovane i moralne spremne su jednoga dana preuzeti odgovorne uloge unutar svoji udruga i drugih institucija kako bi na najbolji mogući način poboljšali položaj OSI populacije. Vi ostali koji se bojite i koji se redovito žalite na položaj u kojem jeste pokrenite se napokon i počnite mijenjati situaciju, najprije u svojem okruženju. Jer kad naučite kako pomoći sebi i založiti se za sebe tada ćete postati sposobni pomagati i drugima te dati svoj doprinos zajednici kojoj pripadate. Ništa vam neće pasti s neba.

Svjedoci smo posljednjih godina kako državni i lokalni moćnici, nekad bili nedodirljivi, danas odslužuju kazne zatvora zbog počinjenih nedjela. Nema sumnje da će se jednog dana i u udrugama odvojiti žito od kukolja.

Naravno da postoje časni ljudi bez invaliditeta kojima je problematika OSI populacije bitna i koji se zalažu čitavim svojim bićem za ostvarivanje njihovih građanskih prava. Oni trebaju biti na ponos cjelokupnog društva jer rade velike stvari u tišini, daleko do medijske pompe, bez potrebe za priznanjima i nagradama.

Piše: Marko Damjanović

 

Objavljeno: 03.07.2014