"Taj događaj mi je pokazao kako se ne treba bojati smrti koja nas sve čeka kad obavimo zadatak koji nam je namijenjen na ovom planetu. Uz ostalo sam shvatio da nas invaliditet ne smije sputavati da gradimo i oplemenjujemo zajednicu u kojoj živimo i kojoj pripadamo", piše u novoj kolumni novinar In-Portala

Proteklog vikenda preminuo je dragi Željko Brajković, dugogodišnji član Šahovskog kluba 'Stjepan Bosak' – URIHO. Iako je bio teško bolestan a ishod bio očekivan,  njegova me je smrt jako potresla. 

Ponukan Željkovim odlaskom, odlučio sam opisati fenomen koji sam nekoliko puta preživio, a to je klinička smrt. Mnogi se liječnici, znanstvenici i teolozi nikako ne mogu usuglasiti što su zbilja iskusile osobe "u životu nakon smrti".

Umirem da bih živio

U to sam mladenačko doba bio iznimno osjetljivog zdravlja. Bio je kraj rujna, imao sam respiratorni infekt koji je počeo nekoliko dana ranije. Posjetio sam liječnika, a on mi je prepisao lijekove i inhalatore koje sam i inače koristio. Kad god bih imao tegoba s disanjem nisam imao snage iskašljati sekret iz pluća koji bi se zatim taložio i otežavao mi disanje; umaralo me njegovo iskašljavanje. Tog dana nisam bio ništa posebno bolestan niti sam se osjećao bitno lošije. Poslijepodne sam odmarao nakon nedjeljnog ručka i gledao utrku Formule 1. Negdje oko 16 sati počeo sam sve teže disati i to sam rekao roditeljima. Nazvali smo hitnu, ali dok bi oni došli možda bi bilo prekasno pa smo odlučili sami otići u bolnicu. 

Kako tada nismo imali automobil jer ga je otac prodao da bi mi mogao nadoplatiti elektromotorna kolica,  brzo su otrčali po susjeda i zamolili ga da me preveze.  Dok je otac spremao stvari  bolnicu i prethodna otpusna pisma, majka me odijevala u jaknu i ostalu odjeću jer nisam bio u  stanju sam se obući. Dok me je  otac žurnim korakom nosio po stubama prema automobilu počeo sam sve teže disati. Osjećao sam sve jače bolove te na kraju klonuo i izgubio svijest. Zadnje čega se sjećam bilo je da sam zadnjim snagama zavapio: "Aaaaaaa! Umirem!“  i od muke do krvi izgrizao zglob od šake. Susjed me vozio prema dječjoj bolnici u Klaićevoj, a otac mi je na stražnjem sjedištu davao umjetno disanje i vršio masažu srca.

Stanje neopisive sreće i spokoja

Više nisam bio priseban, počela mi se dešavati klinička smrt. Nakon neopisive boli tijekom posljednjih trenutaka svijesti, sve više su glasovi bili udaljeniji i manje razumljivi. Tada je nastupila potpuna tama, tijelo se osjeća ali je teško poput najveće planine i nije moguća njegova kontrola. Pojavljuje se jedna nijansa ljubičastosti i neopisiva mirnoća, potpuna sreća koju jednostavno nije moguće riječima opisati niti usporediti s bilo kojim sretnim trenutkom iz života. Onda se budi osjećaj vakuuma i lagano se počinjem osjećati kao da sam vlak koji sve brže ide i ubrzava u tunelu, a osjećaj zadovoljstva dodatno se povećava. Potom se javljaju  slike koje se sa svih strana odvijaju kao sekvence iz filmova, a sve su to bili, kroz moj život, već doživljeni događaji. Sve je bilo praćeno identičnim osjećajima koje sam proživljavao u vrijeme kad se događalo. Sve se više nazire jedna vrsta svjetlosti u koju nije moguće gledati. Nije žute boje već snježno-mekane, skoro kao gusti dim cigarete. 

Poslije toga ništa, apsolutno ništa. Zatim sam vidio sebe na stolu u operacijskoj dvorani gdje su me reanimirali. Vidio sam sav trud kojeg su liječnik i osoblje davali da me spase i ponovno ožive. Točno sam vidio što mi rade, koliko ih je bilo, što su na sebi imali,  kako su bili smješteni. Nisam vidio u bojama, nego u nekoj nijansi bijele. Ubrzo sam se "stvorio" u čekaonici gdje mi je bio otac i točno sam vidio položaj kako je sjedio i sjedalicu na kojoj je sjedio. Mogao sam se "stvarati" gdje god sam želio, neovisno o pregradama ili zidovima između prostorija. Nisam se kretao niti sam imao tijelo, već bih se jednostavno "stvorio".

Povratak u smrtno tijelo

Ubrzo je sve stalo i niti sad ne znam opisati to "Mjesto“ gdje sam bio i s kim sam komunicirao. Nisam govorom vodio razgovor već bih to opisao kao odašiljanjem i primanjem misli. Također se ni tema ne sjećam ali jedan dio dobro pamtim. Bilo je naime riječi o mojoj obitelji i što prema njima osjećam te kako doživljavam njihovo ponašanje i osjećaje prema sebi. Dobio sam, možemo to tako nazvati, izbor: da se vratim nazad ili ostanem na tom zbilja mirnom, opuštajućem i, ukratko, savršenom mjestu. Odabrao sam povratak jer obitelj nisam želio ostaviti. Još sam dobio i jednu vrstu upozorenja kako će se u blizini dogoditi potres, a zemljotres je zaista ubrzo pogodio Ston. 

Nakon toga opet je nastupila totalna tama i ponovno sam bio u tijelu, odnosno osjetio sam njegovu težinu. Nisam imao svijest u uvriježenom smislu niti kontrolu, ali sam u tijelu bio beskrajno miran. Poslije određenog vremena, za koje nisam imao osjećaj koliko je trajalo,  otvorio sam oči u krevetu na odjelu intenzivne njege spojen na respirator, infuziju i sve ostale aparate koji su mjerili moje tjelesne funkcije. U tom trenutku počeo sam osjećati nevjerojatnu ljutnju prema  roditeljima jer sam vjerovao da su me svojom željom i ljubavlju vratili natrag u ovu, sad svepirsutnu, bol u krevetu u kojem sam se našao. Tamo gdje sam bio vladao je spokoj, bezvremenost, sve je bilo ispunjeno nevjerojatnom radošću i zadovoljstvom kakvo ni fragmentarno, kad sam najsretniji, ne mogu doživjeti u svome tijelu na ovom planetu.

Sljedećih dana sam se, unatoč iskustvu, jako bojao smrti i čak sam se bojao reći što sam doživio da netko ne bi pomislio kako sam izgubio razum zbog pomanjkanja kisika kad sam zapao u arest. Obavio sam nekoliko razgovora i pokazalo se da sam u detalje opisao što se u tim trenucima dešavalo. Poslije sam razgovarao i s psihologom te nastavio voditi život kao i prije kliničke smrti.

Ovaj život nam je darovan

Taj događaj mi je pokazao kako se ne treba bojati smrti koja nas sve čeka kad obavimo zadatak koji nam je namijenjen na ovom planetu. Proživljeno iskustvo, uz sve ostalo što me prati na ovozemaljskom putu, utjecalo je na moje poglede i stavove koji su bitno različiti od stavova mojih vršnjaka po pitanju važnosti i prioriteta u životu, a temelje se upravo na onome što sam proživio. Shvatio sam da sam puno osjećajniji i da sve dublje doživljam nego ranije.  

Treba svaki dan u potpunosti proživjeti i nastojati svojim djelovanjem unaprijediti društvo. U protivnom, cijeli životni vijek koji nam je darovan uzaludan je i besmislen ako ništa ne stvorimo za generacije nakon nas. Ja sam sretan što imam prigodu pomagati drugima na bilo koji način i razvijati mogućnosti osoba s invaliditetom te pokazivati zajednici da invaliditet nije teret već stanje. Ono nas ne smije ograničavati niti sputavati da gradimo i oplemenjujemo zajednicu u kojoj živimo i kojoj pripadamo.

Marko Damjanović

Objavljeno: 12.03.2014