Znam i za priču jednog mladića s invaliditetom koji je izgubio svaku nadu u život dostojan čovjeka, ali ga je jedan čin dobročinstva 'podigao iz mrtvih'

Sve više obitelji jedva spaja kraj s krajem a, nažalost, upravo oni često budu najteže pogođeni raznim prirodnim nepogodama. Pogledajte samo ove poplave biblijskih razmjera, vodena stihija kao da žrtve bira među sirotinjom. Pojam 'egzistencija' u njihovu slučaju traži redefiniranje, a situacija je još drastičnija kad sve to pogodi osobu koja pored svega ima neki oblik invaliditeta.

Upravo se to dogodilo mladiću iz Gorskog kotara. Rastao je bezbrižno poput svojih vršnjaka u jednom malom mjestu. Kako su mu roditelji imali puno šume, živjeli su od prodaje drva. Kad je odrastao, pridružio im se i pomagao u sječi i prodaji drva. Iako nisu imali puno, bili su zadovoljni. Sve do dana koji im je u potpunosti promijenio život. Naime, prilikom rušenja jednog stabla, Ivan je nastradao jer ga je jedna golema grana pogodila nanijevši mu teške ozljede.

Iako je bio prilično brzo zbrinut u obližnjoj bolnici, ipak je ostao nepokretan budući da je ozljeda kralješnice bila vrlo teška te je i ostala trajna posljedica - paraplegija. Roditelji su kontaktirali i obilazili razne ustanove želeći mu pružiti priliku da se što bolje rehabilitira. Kako su se posvetili sinu, sve manje vremena su imali za posao od kojeg su živjeli i sve je manje novca pristizalo u kuću. Zbog nesreće i tuge koja ih je zadesila oboje su se razboljeli i ubrzo jedno za drugim umrli, a Ivan je ostao sam. Još je kratko vrijeme mogao preživljavati od novca kojeg su mu priskrbili roditelji. Na početku su mu susjedi bili od velike pomoći, u kućanskim poslovima i donoseći mu hranu. Prolazio je dan za danom i s vremenom je prihvatio sudbinu koja ga je zadesila.

No, kako je sve više ljudi ostajalo bez posla i teško živjelo, tako je i on dobivao sve manje pomoći i jedva je preživljavao. Da zlo bude još veće, kuća u kojoj je živio zahtijevala je ulaganja tako da mu je za kišnih dana prokišnjavao krov, vlažili se zidovi i podovi. Ne da mu susjedi nisu željeli pomoći, već jednostavno nisu mogli jer i sami nisu imali. Polako ga je lovio očaj jer se događalo da nije imao što jesti, a kako su ljudi bili zaokupljeni svojim brigama, sve više i usamljen.

Na sreću, za njega je saznala jedna imućna starija gospođa koja nije imala svoju obitelj a ni rođake. On je u nevjerici gledao što mu je sve donijela kad ga je došla posjetiti. Vidjevši u kakvim uvjetima živi predložila mu je da se preseli k njoj i obećala da će zaposliti osobu koja će o njemu brinuti. Isprva se nećkao, ali je na njezino inzistiranje prihvatio poziv i pomoć. Bio je beskrajno zahvalan ženi koja ga je izvukla iz bijede, a kako ga je zavoljela kao da je njezin oporučno mu je ostavila sve što je imala, a imala je zaista puno.

Čovjek kojeg je gospođa zaposlila da se o njemu brine pomogao mu je pokrenuti ekološku proizvodnju voća i povrća, od čega danas dobro živi. Sretan je jer ima priliku uzvratiti dobrotu koju su mu sumještani pružali u vrijeme kad je bio sam i siromašan. Neki od njih zaposleni su na njegovom imanju i imaju stalni prihod, a neke po potrebi financijski pomaže.

Ivan je imao sreću zahvaljujući dobroti osobe koja se pobrinula da mu olakša težak život budući je zbog invaliditeta, a i nedostatka novca, bio nesposoban sam nešto pokrenuti. Lijepo je što nije postao sebičan već pomaže ljudima kojima je potrebno.

Proći će i ova bremenita vremena ali će, nažalost, uvijek biti siromašnih ljudi. Gospođa koja je pomogla Ivanu trebala bi nam biti uzor zbog svoje empatičnosti i nesebičnosti i biti nam poticaj da se i mi osvrnemo oko sebe, prepoznamo ljude koji su u potrebi te im makar nekom sitnicom pokušamo uljepšati dan.

Piše: Marko Damjanović

 

 

 

Objavljeno: 19.05.2014